Oteta II: Osveta se servira hladna

'Pazi leđa'

"Do vraga, Caia." kleknuo je pored mene "Prestani s tim."

"Ne mogu. Ne mogu ovo više." iz mene je progovarao očaj. Nikad nisam doživjela ništa slično ovome i ne znam se nositi s tim. Sram me što se moj psihički slom događa baš ispred njega, ali očito moje tijelo odbija poslušnost u pogrešnim trenucima.

Osjećam se kao da u mom mozgu postoji tanka žica razuma koja će puknut od napora i onda ću potpuno poludjeti. Kao da sam na granici da ostanem normalna ili da potpuno odlijepim.

Bespomoćnost.

Tako bih to nazvala. Svim silama želiš nešto napraviti, a nemaš što ili jednostavno ne možeš ništa.

"Jebeno sranje." promrmljao si je u bradu, čula sam ga. Osjetila sam njegove ruke kako me podižu. Uhvatio me za obje podlaktice i prinio u zagrljaj. Naslonio je bradu na moje tjeme i rukom mi prošao po kosi. Još jednom sam se našla u zagrljaju osobe koju bih trebala prezirati, koja bi me zadnja na svijetu trebala tješiti. Ali osjećala sam se tako dobro tu u njegovim rukama, sigurno. Kakav paradoks.

"Dođi." lagano me odveo do fotelje i posjeo me.

"Ne znam zašto ti to znači, ali evo da ti odgovorim. Nisam ti ja oteo prijateljicu, okej?"

Prstima mi je prošao po obrazu i obrisao suze pa mi je pomaknuo pustu kosu s lica.

"Sad prestani plakati tako, izgledaš kao da ćeš umrijeti."

"Da bar." promrmljala sam.

"Reći ću Jacku da ti donese malo vode, da se pribereš." odlučno je rekao, zanemarivši gluposti koje izlaze iz mojih usta.

"Ne, nemoj molim te." nekako sam protisnula kroz zube, i dalje jedva udišući zrak "Ne želim da me vidi ovakvu, dosta mi je sramoćenja."

"Dobro." odmahnuo je rukama "Ne želim se prepirati s tobom dalje."

Odšetao je do prozora i buljio vani kao ja malo prije. Nije ništa govorio u pravom trenutku, baš kao i onog dana kad se između nas dogodio onaj poljubac. Znao je kad treba ušutjeti i to sam kod njega cijenila. Gotovo sam sigurna da mu je to jedina vrlina koju ima, budući da je pravi seronja.

"Zar zaista misliš da je mrtva?" upitala sam ga.

"Ne znam, ovisi."

"O čemu ovisi?" obrisala sam suze s lica žustro jer sam osjetila tračak nade u tom 'ovisi'.

"Ovisi o cilju otmice." okrenuo se "Ne znam tko ju je oteo, ni zašto, ali vjerojatno postoji nekakav razlog tome. I o tom razlogu ovisi i njen život, shvaćaš?"

Klimnula sam potvrdno glavom. Tako je bilo sa mnom. Trebali su podatke koje posjeduje policija i zato su me oteli, a kad su dobili što su htjeli, pustili su me.

Ali zašto bi netko oteo Ritu, ne shvaćam od kakve bi ona koristi ikome bila.

"Anthony?"

"Hm?"

"Ako bih, na primjer, imala ponudu koju ne možeš odbiti, da li bi mi pomogao spasiti Ritu?"

"Slušam." stavio je ruku na bradu i usredotočio se ponovno na mene. Ovaj put je izgledao kao da ga uistinu zanima što imam za reći.

"Ako bih, recimo, pristala na tvoju ponudu da ti dajem sve potrebne informacije, mogu li te tražiti da mi pomogneš?"

Nekoliko trenutaka me promatrao, kao da je proučavao koliko sam ozbiljna u svojoj namjeri i vagao je koliko koristi ima iz svega.

"Mislim da ne." mirno je rekao.

Sve moje nade su potonule s njegovim ne. Zaista, što sam uopće i očekivala od njega. Tko sam ja u njegovu životu? Samo dragi Bog zna koliko veza i vezica ima na pojedinim mjestima, baš njegov posao i životi ovisi o nekom kao što sam ja.