Oteta II: Osveta se servira hladna

'Njega kao nikoga'

"Još uvijek ništa ne znate o onom sukobu bandi?" upitala je mama tatu dok je servirala ručak na stol.

Zadnja dva tjedna svakodnevno za ručkom slušam priče o sukobu koji se zbio u centru grada, jurenju automobila, pucanju koje je uplašilo ljude, kako je čudno da nije nitko pronađen na licu mjesta osim preokrenutog automobila i slično.

"Istraga još uvijek traje." rekao je tata na što su mi se dlake naježile od muke. Uporno pokušavam zaboraviti na sve to, ne želim osjećati grižnju savijesti radi svega što sam učinila, ali jednostavno mi ne dopuštaju.

"Mala, molim te makni tu kosu s lica." rekla mi je mama.

"Daj pusti me, mijenjam frizuru i mora se sad naviknuti ovako stajati." izmislila sam. Nitko ne bi vjerovao da živim s inspektorom i tako vješto skrivam ranu od udarca koji sam zadobila, a da nitko ništa ne primjećuje. Ne kažu bez veze da su u postolara najgore cipele...

"Tata, kad ću se moći vratiti u stan?" upitala sam ga "Zar ne misliš da je opasnost prošla? "

"Ne znam. Morat ćeš o tome razgovarati s mamom." kratko je rekao.

"Mama.."

"Ne sad Caia, molim te." sjela je za stol "Pusti da barem ručam bez stresa."

Ni nakon ručka naravno nismo razgovarale jer je opet imala neku izliku pa sam se odmorila i družila sa svojom Max, a onda sam odlučila otići na kavu s Ritom i Jonathanom, inače bi mi Rita popila krv na slamku. Nikako joj ne mogu objasniti da između nas neće biti nikad ništa.

"Što ti je s tom kosom već danima?" upitala me Rita.

"Ma pokušavam nekako promijeniti formu." nakeljila sam se nadajući se da će mi proći ta priča i kod nje.

"Ja mislim da ti baš lijepo izgleda." rekao je Jonathan.

"Eto vidiš Rita, ima još ljudi koji imaju ukusa." nasmijala sam se "Hvala John."

"Da, da. Seljaci poput vas dvoje nikako nisu od tih s ukusom." izbeljila se "Nego, moram vam nešto reći, ali mi obećajte prvo da mi se nećete rugati."

Iako se smješkala, način na koji je ovo rekla kod mene je izazvao osjećaj nervoze, šesto čulo koje kaže da se nešto dogodilo.

"Pokušat ćemo." rekao je Jonathan.

"Zadnjih dana sve više i više počinjem vjerovati u duhove." ozbiljno je rekla, a Jonathan se počeo smijati.

"Daj Rita molim te," kroz smijeh je govorio "pa nemamo više deset godina."

Jedan od razloga zašto mi se Jonathan ne sviđa je taj jer odmah mora druge poklapati prije nego su završili priču. Ono što je njemu nelogično, razlog je za ruganje. No, iako je to stvarno zvučalo nebulozno, dovoljno sam je dobro poznavala da mogu vidjeti da se bojala.

"Daj John, mogao bi nekad pustiti da ljudi završe priču prije nego kreneš ismijavati." odbrusila sam mu na što je maknuo smiješak s lica.

"Kako to misliš duhove?" okrenula sam se prema njoj da čujem objašnjenje.

"Pa zadnjih dana kao da me stalno netko prati. Gdje god idem, imam osjećaj da je netko tu, a kad se okrećem oko sebe ljudi me gledaju kao luđakinju." mlatarala je rukama dok je objašnjavala "Počela sam se osjećati ludom. Prolupat ću."

Jonathan ju je sad ipak malo ozbiljnije pogledao, iako još uvijek nije bio uvjeren u to što priča.

"Znam da to zvuči smiješno, ali imam ružan osjećaj stalno. I ne mogu ga se riješiti."