Oteta II: Osveta se servira hladna

'Hvala ti'

Probudila sam se u svom starom krevetu i odmah se sjetila njega, Anthonya. Nisam sigurna da li je dobra odluka imati ikakav dogovor s njim, ali mislim da trenutno nemam drugi izlaz iz ove situacije, a kažem li tati išta o ovome, mogao bi poginuti. Oko srca sam odmah osjetila nekakvu težinu, tugu i strah jer ne bih nikad mogla podnijeti da mu se nešto dogodi. Ne samo njemu, bilo kome.

"Caia." vikao je Tobias iz dnevnog. "Caia."

O Bože ovog malog.

"Spavam majmune." pohitala sam i otvorila vrata od sobe pa mu viknula.

"Vidiš da ne spavaš." rugao mi se "Rita te zove na kućni, dođi se javiti."

Prebacila sam se kućni ogrtač preko ramena i spustila se niz stepenice gdje me čekao blentavi brat sa slušalicom u rukama.

"Ženo, gdje ti je prokleti mobitel? Zovem te od ranog jutra."

"Ma ostao mi je kod..." onda sam se zaustavila. Shvatila sam da mi je mobitel ostao u torbi, koja je još onog dana ostala kod gospodina Anthonya. Krasno.

"Mene... Ovaj, u stanu mi je."

"Zaboravna. Idemo na trening? Danas nam je jutarnja seansa." nasmijala se.

"Ne mogu danas, ne osjećam se dobro." morala sam joj slagati. Nisam mogla dopustiti da me vidi, tek sada su mi masnice počele dobivati onu ružnu, ljubičasto-plavu boju i sad su najgore, a o zapešćima da ne pričam.

"Pa malo treninga nije na odmet, hajde." nagovarala me.

"Stvarno Rita, išla bih, ali ne mogu. Mislim da imam temperaturu. Osim toga, moram ići po stvari u stan i moram skupiti Max, ostavila sam je predugo samu." sjetila sam se svoje mačke i osjetila grižnju savjesti jer sam ju zaista ostavila.

"Aaa dobro. Party breaker. Onda idem sama." rekla je. Znala sam da je ljuta, ali ja sad ne mogu ništa. Niti joj mogu dopustiti da me vidi, a niti joj smijem išta ispričati jer je to jedini način da je zaštitim. Nakon što je poklopila slušalicu, otišla sam se otuširati i spremiti.

Prije nego sam odlučila posjetiti svog novopečenog prijatelja, dala sam Tobiu rezervne ključeve od stana i zamolila ga da mi pokupi stvari i donese moju Max.

Srce mi je udaralo u prsima dok sam uzimala mobitel koji sam dobila od Anthonya. Poslala sam poruku uvijek na isti broj i uputila se na isto mjesto gdje su me pokupili. Kao i prošli put, isti je čovjek došao po mene i isto onako jezivo šutio za vrijeme vožnje. No, ovog puta bio je dan i zapamtila sam kuda trebam ići i kako mogu sama doći do ovdje.

Vozač je ušao sa mnom u dobro poznatu unutrašnjost oronule, stare zgrade i uveo me u njihov ptostor. Anthony je sjedio za stolom u kutu prostorije gdje sam ga zatekla i prošli put, samo je ovog puta bio u društvu s još njih nekoliko. Sigurno sam zakoračila prema njima, ovaj put bez straha. Znala sam da im trebam i da mi neće nauditi, zasada, pa sam se tako pokušala i postaviti.

"Hej, Caia." veselo me pozdravio jedan od njih, kuštrave svijetlo smeđe kose.

"Trey, drago mi je vidjeti da si dobro." pozdravila sam ga.

"Rekli su mi što si učinila. Hvala ti, tvoj sam dužnik." veselo je raširio usne u osmjeh. Izgledao je mlađe nego ostali, a mogu reći i veselije. Njegove okrugle, smeđe okice prštile su veseljem i pozitivnom energijom i uopće se nije uklapao u ovakvu grupu ljudi.

"Ne brini se, glavno da si ti okej." osmjehnula sam se. Osjetila sam njihove oči na sebi i bilo mi je pomalo neugodno, al najviše su me pekle njegove. Okrenula sam se prema Anthonyu i suočila se s njegovim toplim pogledom. Smiješio se.

"Došla sam pokupiti svoje stvari." rekla sam mu.

"Sjedi, raskomoti se." rekao mi je.  Pogledala sam ih svih, promišljala sam se hoću li. Kroz glavu mi je prošlo da bilo koji od njih može biti osoba koja me istukla. Ali pretrpit ću. Moram ostati pri svojoj ulozi i činiti se neprestrašena.

"Jesi mi što donijela?" pitao me Anthony.

"Ne, došla sam po stvari kao što sam i rekla." odbrusila sam mu.

"Hunter, molim te donesi joj stvari prije nego krene zapovijedati." rekao je na što su se svi nasmijali.

"Reci mi što trebaš, točno." okrenula sam se prema njemu. Svi koji su sjedili za stolom, kao da su se približili.

"Želim sve što Zane ima o Dafoeu, sve što ima o Djeci ulice. Njihova sjedišta, zone koje drže, listu članova, slabe točke, sve." zacaklile su mu oči od bijesa. Svi su ostali izgledali također ljuto, ali ne tako kao on. Oči su mu se suzile od bijesa i koža mu je problijedila. Stisnuo je vilicu jako, toliko da mu se čeljust već počela tresti. Izgleda da je te ljude mrzio. Samo još ne znam zašto toliko, ali bilo je očito.

"Ali To-ovaj šefe," progovorio je Trey "ne bi se smijeli zaletjeti. Nisam siguran da su to bili oni, nisam baš dobro vidio."

"Trey začepi. Svi mi dobro znamo da mi se želi osvetiti i znali smo da će se to dogoditi, bilo je pitanje vremena." rekao mu je hladno "Proklet ja bio ako mu dopustim još jednom da takne u moju obitelj."

"Zato želim sve." okrenuo se ponovno prema meni "Uništit ću ih, jednog po jednog dok ne dodem do Oscara."

Teško sam progutala slinu koja mi se nakupljala u ustima od silne nervoze. Samo sam kimnula glavom, još uvijek zanesena silnom mržnjom koju osjećam u zraku. Nisam ni shvatila da mi je Hunter već donio stvari po koje sam došla. Uzela sam svoju torbu u ruke i kad sam htjela krenuti, osjetila sam njegovu ruku na bedri. Toplina njegovih dlanova brzinom svjetlosti se proširila po nogama mi i zatekla me.

"Caia, prije nego odeš želim da upoznaš moje ljude." rekao je i bacio pogled prema dečkima za stolom.

"Huntera i Treya već znaš." pogledao ih je, a oni su mi se nasmijali "Ovo je Alex." pokazao je na crnog i tamnoputog dečka, lijevo do njega "A ovo do njega su Dillon i Jack." uperio je prstom u još dvojicu koji su sjedili nasuprot nama. Jack je bio onaj s izbrijanom obrvom, koji je još uvijek izgledao jednako strašno kao i prvi put.

"Oni će biti tu za tebe, ako mene nema."

"Što je sa svim ovim drugim ljudima?" pogledala sam u druge koji su se nalazili u kafiću. Susrela sam se s pogledom neke dvije cure, od koji je jedna bila ona koju sam vidjela s Anthonyem. Nisu baš bile oduševljene mojim prisustvovom.

"Svi su oni dio nas." čula sam da se osmjehnuo "Ima nas puno, svukuda."

"Mhm." samo sam promrmljala, dok sam čvrsto stiskala remen torbe. Razmišljala sam o tome koliko zapravo opasnih ljudi šeta među nama, a da toga nismo niti svjesni. Vjerojatno nas nadgledaju i jedan krivi korak, jedno krivo pitanje i ostaješ bez glave. Nadam se samo da ta glava neće biti moja.

"Ispratit ću te." rekao je Anthony i krenuo za mnom. Spustio je ruku u visini donjeg dijela leđa mi no nije me dotaknuo, ali ja sam svejedno osjetila trnce tamo gdje me udarala toplina njegove ruke.

Prilikom izlaza iz zgrade, samo sam ga pozdravila i krenula, no onda me povukao za ruku. Bio mi je tako blizu i toliko je viši od mene. Njegov miris ispunjavao mi je nosnice i polagano opijao mozak. Imao je tako tople smeđe okice koje su po potrebi izgledale najslađe na svijetu, ali samo onda kad je to njemu trebalo.

Nasmijao se lagano kao da je osjetio moju nervozu.

"Hej, hvala ti." prošaptao je "Nisam ti to stigao reći."

"Da, previše si se uživio u ulogu šefa." odgovorila sam mu, a on se samo osmjehivao i dalje.

"Ne zahvaljuj mi još, prerano je."

"Ne bojim se ja za tebe, riđa." prošao mi je palcem preko obraza i okrznuo usne pa se samo okrenuo i ostavio me takvu, zatečenu.