Oteta II: Osveta se servira hladna

'Sreća?'

I evo, ponovno, dani su prošli, a ja sam ih i dalje provodila u spavaćoj sobi Anthonyeve kuće, gledajući kroz prozor ili u njegovom društvu. Radio je sve što je u njegovoj moći da se osjećam koliko toliko živom. Koliko god sam uživala u njemu i našem odnosu, toliko sam propadala razmišljajući o mojoj obitelji i Riti. Svakim danom su mi sve više i više nedostajali, toliko da u trenucima samoće ni o čemu više nisam mogla razmišljati, osim o njima.

Napokon je u potpunosti zahladilo, započelo je zimsko vrijeme, a kiša je često padala i pomogla mi nekako utapati ovu tugu koju osjećam.

"Caia?" trgnuo me Jackov glas "Jesi li slobodna?"

Slobodna jesam, nažalost, ali nisam sposobna razgovarati s njim i gledati ga.

"Reci."

Ušetao je tiho, kretajući se laganim korakom prema meni pa se smjestio nekoliko metara iza leđa mi, čekajući neki znak da krene s pričom. Okrenula sam se i pogledala ga, a ruke sam prekrižila na prsima da mu pokažem da nema baš previše vremena. No, zaintrigiralo me ono što sam vidjela. Njegove umorne oči gledale su me nježno i pomalo otužno, a crte lica djelovale su mekano i neispavano. Njegova, inače, kratka i oštra kosa promijenila je formu, a i brada mu je narasla. Promatrala sam Jacka, a osjećala se kao da promatram neku potpuno drugu osobu.

"Došao sam se ispričati." jedva je čujno izgovorio pa je pročistio grlo u naletu srama.

"Nemaš zašto." kratko sam odgovorila. Počešao se po glavi, a zatim prošao dlanom preko vrata. Njegov sram bio je vidljiv i opipljiv, a neugoda između nas postala je nepodnošljiva.

"Gle, ja..mislio sam..." teško je izgovarao riječi, pokušavajući složiti rečenicu. Gledajući u njega, poželjela sam da mi se želudac okreće naopako kao i inače, ali ovog puta mi ga je bilo nekako žao. Nije to bio onaj Jack kao obično, ljutit, bijesan i spreman ubiti prije nego trepne, ne. Izgledao je čudno, kao običan čovjek od krvi i mesa, koji nije tako jak na riječima kad je to potrebno.

Frustrirano se zakašljao pa provrtio glavom, čisto da dođe malo k sebi. Promatrala sam kako se znoji i rasteže, pokušavajući se dogovoriti sam sa sobom što bi trebao reći.

"Jack, sve je u redu. Zaista." zakoračila sam prema njemu i stavila ruku na njegovu "Nekako ćemo sve to riješiti u hodu jer se ne želim osjećati loše u tvom društvu. Što se mene tiče, nemam pojma o čemu pričaš." namignula sam mu. Nasmijao se i nespretno počeškao iza uha.

"Hvala ti jer stvarno nisam znao kako se izvući iz ovoga."

Nasmijala sam se i, ne znam zašto, poklonila mu zagrljaj. Trzaj njegovog tijela značio je nespremnost na ovo i ujedno i iznenađenje. I ja sam bila šokirana s tom svojom odlukom, no htjela sam ga zagrliti, a on mi je uzvratio. Možda zato jer nisam više mogla podnijeti bilo kakvu svađu ili netrpeljivost među ljudima s kojima sada provodim vrijeme, ne znam, a možda jednostavno jer cijenim što se ponovno pojavio preda mnom usprkos svemu.

"Bit ću dolje, u dnevnom jer sam danas ja dežuran," razvukao je lijeno usne u polusmjeh kad se odmaknuo "ako želiš društvo dođi."

"Primamljiva ponuda, razmislit ću." namignula sam mu "Gdje je Anthony?"

Na moje pitanje, izraz lica mu se promijenio, ali pokušao se suzdržati. Još uvijek je održavao taj smiješak od ranije, ali oči su ga odavale.

"Mislim da je u podrumu, s Treyem i momcima. Imaju sastanak."

"Sastanak? O čemu?" znatiželjno sam upitala, a Jack je samo slegnuo ramenima i otpuhnuo glasno. Okrenuo se i, jednako usporeno, napustio sobu. Ponovno sam se okrenula promatrati kišu i tonuti dalje u svoje misli.