Oteta II: Osveta se servira hladna

'Sumnja ili istina?'

Nisam znala da kapci mogu boljeti. Jako. Toliko jako da sam jedva uspjela otvoriti oči, doduše, napola. Osjećala sam kao da su se cijelu noć natapali u vodi da što više oteknu pa da oslijepim od težine koja mi pritišće očne jabučice. Osim toga, sigurna sam da sam i dehidrirala. Ipak sam možda samo mrtva i ovo je pakao, koji te prvo dobro fizički izmuči, a potom ti mozak od silnog pulsiranja eksplodira i pretvori se u tekuću masu koja iscuri kroz uši. I tako u krug, stalno, pa ostaneš zarobljen u vječnoj agoniji boli.

Ni to ne zvuči gore od toga da se moram ponovno dići iz kreveta i živjeti. Životariti. Očajavati nad svojom sudbinom i glupim odlukama. Želudac mi igra tenis po rebrima čim krenem razmišljati o tome kako će mi izgledati dan. Bljuje mi se.

Naglo zveckanje ključa u ključanici podiglo mi je tlak u sekundi, maksimalnom brzinom, i to ne samo jer mi je u glavi svirao orkestar, nego i zato što to znači da ću se ponovno morati suočiti s Patrickom, a nakon jučerašnje situacije, to mi nije u najboljem interesu.

Odškrinuo je vrata od sobe da proviri dišem li.

"Dobro jutro. Ili bolje rečeno dobar dan."

"Ubij me molim te." prekrila sam oči na svijetlost koju je pustio u sobu.

"Ne trebam te ja ubiti, možda se ugušiš radi izostanka kisika." ušao je i bezdušno uhvatio zavjese pa ih odmaknuo. Otvorio je prozor, a hladan zimski zrak brzo je dospio do mene.

"Digni se i dođi jesti." izašao je iz sobe i odmah počeo nešto drndati po kuhinji "I roba ti se osušila, tu sam ti je stavio na sjedalicu." viknuo je.

Jedva sam se podigla, kao da me netko cijelu noć mučio. Tijelo mi je bilo u potpunosti skršeno od svih proživljenih emocija, ali osjećala sam da ako si dopustim ponovno razmišljati o tome, da bih se mogla slobodno vratiti u krevet. Zato sam uzela svoju opranu robu, koja je mirisala kao da je oprana ručno u sapunu za ruke od jasmina i podsjećala me na djetinjstvo. Mama je uvijek do klasičnog, tekućeg, sapuna za ruke imala jedan kruti isključivo za mene i brata kada bi se valjali po zemlji u vrtu jer je uvijek govorila da ti starinski najbolje operu. Izgleda da je Patricku i njoj i to bilo zajedničko. Obiteljska jebena tradicija. Ušla sam u minijaturni wc u kojem sam se jedva mogla okrenuti. Hladne pločice zeble su mi bose tabane, ali u sebi sam samo razmišljala o tome kada sam se zadnji put istuširala, da sam bila u potpuno drugačijoj okolini, u potpuno nekom drugom svijetu gdje nisam pripadala. Ali tabani su mi tamo, u tom luđačkom vrtlogu, bili užareni, tijelo se priviklo na taj tuđinski svijet i prihvatilo ga kao svoj vlastiti iako je bilo zavarano, ali za njega je gorjelo. 

Čim sam krenula razmišljati u tom tonu, osjetila sam tu prokletu prazninu u sebi koja vapi za njegovim dodirima i za tim njegovim svijetom koji bi za mnoge bio toliko odbojan. Ali meni se sviđao, iako ni tada nisam bila u pravom svjetlu sretna. Nadam se da ću u nekom drugom životu moći ostvariti potpunu sreću kakvu sam htjela ovdje i s njim. 

Sjela sam za stol, ponovno u tmurnom raspoloženju i nespremna za suočavanje sa Patrickom, kojeg nisam mogla od srama niti pogledati. Kroz glavu mi je prošla misao da će mi se život svoditi na to da se dignem, nešto pojedem i vratim se spavati. Ekstatična sam od pomisli na to. Hura.

"Jesi li se naspavala? Jer trebamo razgovarati."

"Ne i ne." kratko sam se osvrnula i odlučno podigla sa stola. Htjela sam krenuti prema sobi no Patrick me čvrsto uhvatio za podlakticu i vratio unatrag. Posjeo me na sjedalicu i sjeo nasuprot mene. 

"Nije me briga za tvoj emocionalni ispad sinoć, napravio sam to jer nisam htio da završiš kao ja, u ludnici i pod tabletama. Jer nisam mogao svoje emocije ispoljiti vani i nisam imao nikoga. Razumiješ? Ne moraš se mene sramiti radi toga, ja sam to učinio namjero, ali sada je vrijeme da razgovaramo ozbiljno."