Oteta II: Osveta se servira hladna

'Upozorio sam te'

"Caia, moramo razgovarati." mama mi je kucala na vrata. Nisam uopće bila spremna na ovaj trenutak, ali ovo sam sad morala odglumiti najbolje što znam, kao što mi je Anthony rekao. Mislim da mi neće biti teško obzirom da sam na rubu plača, trebam samo iz njenih usta čuti potvrdu da Rite nema.

"Caia?" lagano je uhvatila kvaku vrata i ušla u sobu. Sjela je na rub kreveta i nježno prebacila ruku preko mojih nogu.

Sad ili nikad Caia.

"Caia, sunce, probudi se." glas joj je podrhtavao.

"Mama?" trgnula sam se glumeći pospanost "Jesi ti to plakala, što je bilo? Tata, jel tata okej?"

"Je, tata je dobro."

"Tobi? Mama, nije valjda Tobi?" panično sam rekla i zadivila sama sebe koliko se mogu pretvarati.

"Ne. Caia, srce mamino, Rita je u pitanju." progutala je teško dok su joj se oči napunile suzama. Samo pogled na nju stvarao mi je osjećaj zategnutosti u grlu, znala sam da mora što prije reći da je nestala jer ću se rasplakati prije vremena.

"Mama. Govori."

"Rita je nestala. Kate je zvala Zanea malo prije da prijavi nestanak. Nisu je našli u sobi i ne mogu je dobiti na mobitel, ne.." zastala je. Zaklopila je oči i pustila suze niz obraze.

"Ne znaju ni od kad je nema, ni što se dogodilo." pogladila me po kosi "Žao mi je ljubavi."

Čvrsto me zagrlila, a ja sam se napokon rasplakala u zagrljaju nekoga tko mi je mogao pružiti pravu utjehu i potporu koja mi je očajnički trebala. Mama je cijelo vrijeme sjedila sa mnom na krevetu, koliko god mi je vremena trebalo, a ja sam ronila suze bez prestanka. Bilo mi je tako žao. Žao mi je što sam ih prodala bez borbe i što se Riti to dogodilo radi mene. Osjećala sam se izdajnički što dopuštam da plače sa mnom i da sjedi ovdje satima, a ja sve znam i za sve sam kriva, ali morala sam napokon pustiti sve to iz sebe.

"Dođi, idemo dolje nešto pojesti i malo se smiriti." uhvatila me za ruku.

Sjela sam za šank i nastavila piljiti u prazno. Trenutno ne osjećam više ništa, samo prazninu i to je dobar osjećaj. Bolji od tuge i očaja barem jer se želim odmoriti od vrtloga emocija koji struji mojim tijelom zadnjih dana. Čovječe, dala bih sve kad bi ovaj trenutak mogao potrajati zauvijek. Kad već ne mogu biti sretna, barem da ne patim više i da ne osjećam taj konstantni strah.

"Caia, tako mi je žao." stigao je i Tobias. Zagrlio me čvrsto i sjeo pored mene.

"Kako si seko?" stisnuo me čvrsto za ruku u znak potpore.

"Nikako Tobi. Ne mogu prihvatiti da..." ne ponovno. Ponovno to prokleto gušenje u grlu i češkanje u očima nagovještavaju novi val tuge koji mi prožima tijelo. Duboko sam udahnula pokušavajući se pribrati.

"Da je nema." nekako sam to prazno rekla. Kao da je to zaista tako. Moje prijateljice više nema.

"Caia, ne govori to jesi me razumjela?" mama je grubo odvratila "Tvoj tata će je pronaći i ona će biti okej, je li vam to jasno?" histerično je povisila ton.

I mama je počela gubiti kontrolu. Tobi i ja tužno smo kimnuli, ali mene izjedalo iznutra to što znam da ona krivi sebe. Misli da je Patrick to učinio, sigurna sam u to. Bože, odrekla bi me se da zna cijelu istinu. Sigurna sam.

Doručkovali smo u tišini. Točnije, oni su doručkovali, a ja sam bez veze petljala po tanjuru jer nisam imala apetita. Vrijeme je sporo prolazilo, sekunde su za mene trajale kao sati. Dok su svi iščekivali da tata nazove i kaže nekakve novosti, ja sam čekala njegov poziv. Nekakav plan ili neku obavijest o tome gdje je Rita i tko ju je oteo. Vjerovala sam u to da će Anthony vrlo brzo saznati o kome se radi i kako ćemo to riješiti.