U kriminalu nema osjećaja《I sezona》 - Završena

Mogu li ostati još večeras?

■ANA POV■
Na izgovor njegovih riječi tijelo mi se naježi, a srce zakuca kao da sam trčala maraton, a ne sjedila. Pogledam u njega očekujući da mi bilo šta kaže, ali ništa. Šta će mi više reći, trebam da odem. Pogledam u pod pa u njega i tako par puta. Zadržim pogled na podu skupljajući snagu da mu kažem bilo šta. Ne znam je li se gore osjećam što napuštam cjelokupni tim, posao koji sam zavoljela ili pak njega. Udahnem duboko pa se suočim s njegovim očima punim tame. Kako će mi samo faliti i oči i pogledi i riječi. Sve. Baš sve. Gledamo se par trenutaka pa napokon razdvojim usne i izgovorim.
A: Kada trebam otići?
Slegne ramenima i pošalje mi mali osmijeh pa glavu okrene prema naprijed dok pruža ruke prema daljinskom i gasi tv. Njemu je svejedno zato se i može smijati. A ti Ana suzdržavaj dušu da se ne raspadne pred njim.
A: Mogu li ostati još večeras? Voljela bih da se pozdravim s ekipom.
Pokušam izgovoriti ravnim tonom, ne želim da vidi koliko mi je teško. Poslije pogleda dobijem još jedan osmijeh.
H: Zar si stvarno mislila da ću te pustiti da odeš?
Kao paralizovana ostanem sjediti s pogledom na njega kada mi uputi pitanje. Zatvorim oči na trenutke, sprečavajući slanu tečnost da izađe na površinu. Kada otvorim oči, suočim se s njegovim pa grlo pročistim gutajući ogromnu kneglu koja me je sprečavala da izgovorim bilo kakvu riječ.
A: Šta to treba da znači?
H: Nećeš ti nigdje.
Trepnem par puta pa uzmem jastuk sa naslonjača i podbočim se na isti rukama pa mu se približim, govoreći.
A: Zar je ovo način da me zezate?
Ponovim treptanje očima nakon čega dobijem sliku njegovog ozbiljnog lica.
H: Nećeš ići sa nama, ali ćeš ostati u bandi.
Podigne obrvu pa nastavi.
H: Ako želiš.
Sklonim ruke s jastuka i pogodim ga istim, nepromišljeno radeći. Tek kada se jastuk našao na njegovoj strani sam shvatila potez koji sam učinila.
A: Znaš li koliko želim biti s vama. Vi ste mi druga porodica.
Nakon što izgovorim druga, shvatim da nemam porodicu pa dodam.
A: Jedino što imam.
Tada dobijem jastuk nazad, tačno u lice, ne očekujući povratni potez, lice mi se razvije u osmijeh pa sklonim jastuk, stavljajući ga iza leđa.
H: Želio sam da čujem šta ćeš reći.