U kriminalu nema osjećaja《I sezona》 - Završena

Idemo li?

■ANA POV■
Noć je već počela padati, a Hareta još uvijek nije bilo. Gdje je? S kim je? Šta radi? Je li sve okej? Slegnem ramenima pa pokupim duksericu sa kreveta i odem do Sarine sobe. Otvorim vrata i vidim kako traži nešto po ormaru, a kada primijeti da sam ušla, okrene se prema meni.
A: Ja sam spremna. Idemo li?
Osmijehne se veselo pa dobaci.
S: Idem. Samo da nađem bombericu.
Klimnem glavom i uđem unutra pa zatvorim vrata i priđem Sari koja je idalje kopala po ormaru.
S: Napokon više!
Uzvikne radosno pa zatvori ormar i navuče jaknu na sebe.
S: Bilo bi ti hladno da si obukla bilo koju duksericu, ovako neće.
Nasmijemo se obadvije pa izađemo za par minuta iz kuće. Zaputimo se prema prvom marketu kako bi kupile potrebne stvari koje smo željele. Trpala sam grickalice u korpu dok je Sara razgledala koji alkohol želi da kupimo.
S: Šta ćemo?
Frkne iznervirano otpuhujući. Približim joj se i uzmem votku sa police i pogledam u Saru.
S: Ona prvo uzme i to je to.
A: Šta ću kada imam ukusa.
S: Ja ću nositi korpu. Ostavi odmah!
A: Nisam invalid.
Uzme mi korpu iz ruke pa krene hodati prema kasi. Stanemo u red te sačekamo svoje mjesto na kasi koje dođe ubrzo, platimo i zaputimo se ka mjestu gdje najviše volim biti. Mjesto koje mi pruža ugodan osjećaj kao i mir. Spokoj. Otvoreno mjesto koje obasjava nebeska svjetlost, a toliko tajno da nitko ne zalazi ovdje osim mene i moje Sare. Ni mi nismo znale za ovo do prije tri godine kada sam dobila skoro pa slom živaca od raznoraznih problema koji su me zadesili u tom vremenu. Željela sam pobijeći od svih i svega pa sam trčala u meni tada nepoznatom smijeru i došla upravo ovdje. Ispijale smo zadnje kapi alkohola dok sam jedva sjedila na klupici zbog obaranja tijela u ležeći položaj. Sarin smijeh odzvanja već neko vrijeme iz meni nepoznatog razloga.
S: Ja želim Roberta!
Jedva izgovori zbog alkohola u tijelu pa je kroz maglu pogledam i pokušam ustati. Nisam uspijela baš iz prvog puta, ali bitno je da sam ipak stala na noge za koje sam mislila da će me izdati svaki trenutak.
A: Idemo..kući.
Pružim Sari ruku pa je jedva uspravim na noge i teturajući se krenemo vraćati kući. Svaka stopa je bila sve teža i nesigurnija.
A: Ja...prestati ću..da ga...volim.
Izgovorim kroz zamuckivanje pa osjetim da mi se suza spustila niz obraz. Tijelo je poprimilo trnce i počelo osjećati hladnoću nakon izgovorene rečenice, a onda. Osjetila sam da sam potpuno sama. Bez obzira na sve ljude u životu koje volim, imala sam potpun osjećaj samoće jer njega nema i nikada ga neće biti.
S: Vi..še nem..ogu
Ruku prebacim preko njenih ramena dok počnem uzdisati miris dukserice koji je bio na meni. Njegov duks. Napravimo još par koraka i otvorimo vrata kuće u kojoj živimo. Dok svi spavaju, mi se opijamo. Jedva izujem patike zbog čega sam i ostala duže nego Sara koja se izgubila ispred mene. Napravim pokret da zakoračim u dnevnu kada se stresem na glas koji me dozove pa se vratim korak unazad i ostanem u hodniku.