U kriminalu nema osjećaja《I sezona》 - Završena

Nek je na dobro.

■ANA POV■
Upitno ga pogledam dok iščekujem odgovor koji će izaći s usana koje bi' voljela osjetiti u ovom trenutku.
H: Nemoj mi persirati, Ana.
Trznem se iz razmišljanja nakon njegove rečenice pa sklonim pogled u stranu. Klimnem glavom pa osjetim stisak na zglobu. Automatski spustim pogled na ruke pa pokušam prikriti osmijeh koji se izvije u kutu usne.
H: Želim da normalno pričamo.
Podignem glavu prema njemu pa se osmijehnem dok gledam njegove tamne, a ipak vesele oči.
A: Kako hoćeš.
H: Prijatelji?
Raširi ruke tražeći da mu se zavučem u zagrljaj, nisam ni razmislila već sam bila na njegovim prsima i slušala otkucaje srca. Podigne mi glavu malo prema gore i samo par milimetara dijeli naše usne. Zatvorim oči pa spustim glavu, izgovarajući.
A: Prijatelji.
Izvučem mu se iz zagrljaja pa se nasmijemo obadvoje.
A: Idem se spremiti pa moram ići raditi.
H: Nek je na dobro.
Osmijehnem se i ustanem pa se zaputim prema sobi s osmijehom na licu. Zagrlio me je. Mislim da bih mogla živjeti od njih. Uđem u sobu pa iz ormara izvadim odgovarajuću garderobu. Nakon što se obučem, stanem ispred velikog ogledala pa se odmijerim, zadovoljno. Kožne tajice su dobro pristajale uz svijetlo-rozu majicu i kožnu jaknu. Odem do ormara pa još jednom četkom pređem kroz kosu, češljajući je. Uzmem torbu koju stavim oko pasa i krenem silaziti niz stepenice. Čujem poznate glasove pa vidim da je i ona došla.
S: Ideš maco?
Pogledam u nju, ali prije toga pređem pogledom po njemu koji je sjedio na mjestu gdje i maloprije te mi se osmijehne kada nam se pogledi sretnu.
A: Idem.
Zagrlim je pa još jedan pogled uputim njemu preko njenog ramena i zatim se odmaknem od nje.
A: Jel' kod tebe sve prošlo kako treba?
S: Jeste. I kod tebe će.
H: Sretno, Ana.
Provirim iza nje prema njemu pa se osmijehnem.
A: Hvala, šefe.
S: Upamet maco!
A: Hvala dušo. Vidimo se brzo.
Okrenem se i dođem kroz par koraka do patika pa ih obujem i zatvorim vrata za sobom. Odem do svog Golfa pa sjednem i krenem voziti do lokacije. Par puta se pogledam u unutrašnji retrovizor zatim vratim pogled ispred sebe te krenem pratiti cestu, ali osjetila sam neko lupkanje. Još mi samo treba da mi se automobil pokvari. Neće valjda. Čujem vibraciju telefona pa dohvatim isti s postolja predviđenog za isti i povučem odgovarajuću tipku za javljanje.
A: Molim?
H: Ana, trebala bi svratiti po papir u onu novu građevinsku tvrtku. Zaboravio sam.
Osmijehnem se na njegove riječi pa kratko odgovorim.
A: Svratiti ću kada se budem vraćala kući.
H: Može. Hvala ti.