Marked /Obilježena/

Chapter 28

Joel ,koji se isuviše trudi da bude zanimljiv , odveze nas u jedan od elitnijih restorana u ovom dijelu grada.Pri tome ,obavijesti me o tome kako auto ostaje na prakingu i pješačiti ćemo do dvorane .Raspravljala sam se s njim tokom cijele vožnje ,prehladno je i sigurna sam da je zamislio neku romantičnu šetnju.

"Izvoli." otvara mi vrata misleći da više nismo na ratnoj nozi.Čini se i da nismo jer od sada počinje moja glupost. U šta sam se ja ovo upetljala.

Mrzovoljno sjedam na stolicu dok on stoji iznad moje glave kako bi je uvukao. Prevrnem očima i postavljam ruke ispod brade nakon što skinem kaput. Ni ne trudim se progovoriti kada nas konobar upita šta želimo popiti. Joel je već stručan u tome i naručuje i hranu i piće. Bolje mi je da se napijem kako ne bih slušala njegove gluposti.

"Stvarno sam mislio da ćemo se lijepo provesti ,Daprhy." kojeg mu je vraga trebalo moje ime na kraju ove glupe izjave?!

"Misli idalje."

"Možeš se makar potruditi ,zar ne?Pretpostavljam da će biti zanimljivo gledati sve one klizačice i parove..zamišljam nas dvoje.." snažno mu stajem na stopalo svojom teškom martinkom na što bolno zajauče.

"To je znak da nas ne trebaš zamišljati. Mogu se potruditi." te riječi bile su upućene u prenesom značenju.Nešto kao metafora dok sam mislila na drugu osobu.Nije nimalo ličio na muškarca ispred mene,i koliko god željela da sam neko drugi.Ona prava ja koja bi potisnula ovu mrvicu osjećanja koja svakim danom bivaju sve jača i ne mogu ih obuzdati,a tek smo na početku i razmišljam, hoćemo li nastaviti?Hoće li biti priče ili ću biti plusić na mojoj i Norinoj tabli koja je označila veliki broj Louisovih ranjenih djevojaka. I zašto se pobogu bojim toga,ako ne znam voljeti i ako ne želim da budem voljena?

Nisam primjetila da konobar toči bijelo vino i ljubazno nam se osmjehuje odmičući se .Podižem čašu i nazdravljam , nazdravljam nečemu novome, onome što sam uvidjela,priznala i onome u čemu nisam pogriješila.Ne ovaj put, barem neki unutrašnji duh moli da ne griješim, da neću biti povrijeđena.

Dok šetamo glavnom ulicom , prepunom ljudi svaku večer, Joel se trudi da me obgrli ,ali mu ne uspijeva. Na kraju, počinje me stezati za ruku na što ga ponovo jako šutam i prestaje.Shvatio je da jedino što može jeste da sluša ono što pričam i pravi se da mu je zanimljivo.

"Jesi ponijela ulaznice?" upita me i molim se da nisam,ali tu su.

"Jesam." provjeravaju kod i nakon što zeleno svjetlo obasija sitne brojeve , skidaju crvenu traku i možemo ući. Pribijam se uz ovog idiota jer ne znam kuda da idem. Nerviraju me ovakvi događaji,puni ljudi,lažnih osmijeha, lica koja govore drugu priču od one koju zapravo osjećaju i zavidnosti koju smatram najgorom ljudskom osobinom.Zbog svega toga, ne volim ljude, ne volim voljeti ljude i ne volim biti okružena sa puno ljudi,ali odjednom ,to se mijenja i koliko samo želim da nije tako.

Primjetim par trenera sa grupom djevojaka , onda tu neki par koji vježba i ženu koja nosi hrpu šljokičavih haljina koje su poprilično lijepo izgledale.

"Kuda sad?" upitam Joela jer vidim dvoja vrata ispred nas.U koja god uđem , vidimo salu čije su stolice sve više ispunjene publikom.

"Kod mene je ulaz B,a sjedište broj 14." usput pogleda na moju kartu i vidim broj 15,isti ulaz. Shvatimo gdje treba ići i ubrzo se nalazimo između mase ljudi.

"Želiš li nešto za piće."

"Uzmi mi isto što i sebi." čekam da ode po pića dok prislanjam ruke uz sebe prije nego što se prepadnem doživotno.

"Buu." Louis mi hukne iza leđa na što prasne u smijeh vidjevši moju reakciju.

"Znala sam da ćeš izbiti odnekuda." ljutito ga posmatram.