Marked /Obilježena/

Chapter 55

Louis P.O.V's

Vrijeme je da otvorim svoju dušu,da rane na njoj ponovo počnu jebeno peckati,a onda tražiti lijek koji će ih zacjeliti. I nakon ovolike izdaje danas, taj lijek bi mogla biti plavuša pored mene.Zapravo , ne bi samo mogla, želim da to bude.Ta žarka želja počinje rasti kada otpijem gutljaj piva i započnem sa prisjećanjem..

17.decembar,2010.

Gledao sam tekmu sa Harryem.Još uvijek smo nismo bili punoljetni i pri svakom zvuku otvaranja vrata pomislio bih da ulazi tata i nisam želio da me , kao sedamnaestogodišnjaka , vidi sa pivom u ruci.Tako je bilo i večeras.Neko je ulazio u kuću i užurbanim koracima došao u dnevnu sobu. Način na koji je izgovorila moje ime slomio je svaki pedalj pozitivnog osjećaja u meni.Znao sam da se nešto loše dogodilo.

„Louise,oh,dragi.."teta Anne je zvučala slomljeno.Harry joj je brzo pričao i pridržao je rukama kako se ne bi onesvijetila. „Vaši očevi,tvoj otac.."pogledala je u mene. Predosjećaj je nestao, postao sam siguran da se nešto loše desilo.

„Anne, šta nije uredu?!" ozbiljno sam upitao stojeći ispred nje."Stanje na putevima je grozno i tvoj otac,Ben, on je ..on je poginuo!"eto, rekla je jebenu stvar koja mi je upropastila život.Lomim se, svaki dio moga tijela se razdvaja, raspada. Prolazim kroz razne faze emocija u sebi,ali moje lice ne prikazuje nijednu.Onda..moj nervni sistem šalje poruku, ne mogu više izdržati.Plačem, vrištim, bacam stvari po kući.Čujem je kako govori da je Harryev otac zadobio teže povrede,ali biti će dobro.Proklinjem njega, njih, sebe ,Onoga gore koji nije sačuvao jedinu osobu koja mi je ostala u životu.Proklinjem tu ženu, moju majku,što je otišla prije par mjeseci.Proklinjem život.Pitam se zašto, nema odgovora, Bože,zašto baš on?!

Harry me pokušava zagrliti, udaram ga.Telefon zvoni, ne želim se javljati.Moj najbolji prijatelj, najsmireniji od nas troje, javi se. Trebam identificirati tijelo.Najgori trenutak, ne želim to.Ako ga vidim i shvatim da je realno,svijet će za mene postati drugačiji.Neće više biti jedine osobe na svijetu koja me voljela.One osobe koja mi je obećala kupiti dres kada prvi put zaigram za neki klub, one osobe koja me bodrila na utakmicama i one osobe koja mi je , na dan kada je otišla, rekla da su žene najgora bića koja postoje. Izdaju za novac, izdaju za sex,prodaju sebe , a time i tvoju dušu.Nije bio idealan otac, ali bio je jedini kojeg sam imao.

8.januar,2011.

„Kojeg vraga ja moram ispaštati za njene grijehe?" upitam ljigavog starca ispred mene. Nije star po godinama koliko izgleda tako. Odvratno svileno odijelo svijetloljubičaste boje, sa zelenom maramicom u džepu, pristaje mu kao odjeća klauna.Ne znam ni zašto sam pozvan na mjesto na kojem najmanje želim biti trenutno. Pokvario sam ocjene u školi za ova dva mjeseca, pokvario sam ponašanje..pokvario sam odnose sa svima. Želim biti sam , želim oplakivati dan kada me ostavio.Ali ne , onda se pojavi jebeni Richard i odvuče me u Green Day.Stavlja neke papire ispred mene i tjera me da čitam glupi ugovor.Napunio sam osamnaest 24.decembra i time je on dobio pravo da me pozove.To pravo dala mu je moja vlastita majka zajedno sa svojim polnim organom. Gadi mi se i sama pomisao na to.

„Momče , mislim da bi trebao potpisati!" potapše me po leđima,a ja se brzo izmaknem time mičući njegovu ljigavu ruku sa mog ramena. Pročitam ugovor.Glavna i osnovna stavka jeste da sam ja mlado ime ,pravi vlasnik ovog bara,prividni vlasnik javne kuće koja se grije u njemu. Vlasnik svih tih djevojaka, vlasnik svega lošeg na ovome svijetu. Zarobljenik grešaka svog roditelja.

„Stvarno misliš da ću potpisati ovu glupost?!"odmaknem papire od sebe i krenem ustati. Njegovi tjelohranitelji vrate me na barsku stolicu. Njihove naočale navode me na smijeh. Mojoj ravnoj kosi, zelenoj dukserici preko koje imam teksasnu futrovanu jaknu , te trenerci,nimalo ne pristaju njihova crna odijela i bubice u ušima.