Marked /Obilježena/

Chapter 29

Vadim mobitel i još jednom pogledam koliko je sati,20:35. K'vragu,Louisa su odveli prije pola sata,a Nore još uvijek nema. Koliko joj treba da dođe do ove ulice?Jeste udaljeno,ali ne ovoliko . Jebeni Portland.

Ponovo otpuhujem i imam osjećaj da mali dio mene strahuje da se Joel odnekuda neće pojaviti,ali nema ga i bolje da je tako. Također, premišljam se da li da nazovem Louisa,ali opet..čiju bi to situaciju ugrozilo?Njegovu ili moju? Samo da Richard ne zna kako se zovem,ali mislim da je to povezano na meni nezamisliv način. Poželim nazvati i Harrya, ali još uvijek nisam progovorila s njim i sve ovo se odvija tako ubrzanim tempom koji sve slabije pratim.

Norin auto se približava i suvozačko mjesto je prazno . Srećom nije povela svoga dečka koji bi nas večeras omeo u mnogo toga,a vjerovatno bi kao i uvijek,javio svome najboljem prijatelju gdje se nalazim.Neka hvala,dovoljno je što je Louisu navukao prijavu na vrat,ali njemukao da to ne smeta,još jedan od mnogobrojnih upitnika u mojoj glavi.

Ona se naginje preko sjedišta i otvara mi vrata,jer kao u većini slučajeva nisam to uspjela sama.Nisam ja kriva što je hrđavo ili 'pak komplikovano. "Šta se dogodilo?!" panično me upita.

"Prvo pokreni to auto , idemo do bara."

"Louisovog?" klimnem glavom i ona upali auto. "Uhapsili su Louisa i za sve je kriv papak od onog Joela.Kunem ti se da,ako mi ga još jednom natovarite na vrat, zadaviti ću ga!" inače bi se nasmijala,ali ovaj put je moja izjava preplašila i treba da bude tako.

"Ali,zašto ga je prijavio?"

"Glupa ljubomora.Mislila sam da će ga Louis srediti iako ni to ne podržavam,ali napraviti ovoliku frku.."

"Čekaj,Louis se pojavio..kako jebote?"

"Zaključak-previše psujemo. Ne znam ni sama, zapravo znam.." ugrizem se za usnicu kada me ona pogleda. Znala sam da će se Louis ovdje pojaviti, naglasio mi je to i ja sam bila uzbuđena oko toga,a ne spoja sa onim kretenom. Ne znam zašto, ali prešutjela sam joj to.

"Daprhy Ward, reci mi kako znaš?!" ona i njen piskutavo-znatiželjni glas.

"Pa rekao mi je ." najjednostavniji put kojim srljam u propast.

"Nisi mi to prijavila.." sliježem ramenima."Mislila da nije važno."

"Očisto jeste, sad je uhapšen, ni to mi nije jasno.." prevrnem očima i ukratko joj objasnim šta se događalo večeras .Nijednom nije progovorila osim što je stalno mijenjala izraz lica i to je na neki način bilo simpatično.

"Može li to kako brže?" još samo jedno skretanje ,a ona vozi kao da je netko nadgleda, opusti se jadna.

"Probat ću." dobro si se sjetila gospođice. Naslonim se na sjedište i iz male torbice vadim samo telefon i ličnu kartu te ih stavljam u desni džep , ništa mi više neće trebati. Primjetim sjajilo koje sam ubacila zbog Tomlinsona i nakratko se nasmijem . Ovo će biti luda noć.

Nora skida pojas,a ja se sjetim da svoj nisam ni stavila i da smo mogle nadrapati,ali koga briga. Zalupim vratima na što me ona prostrijelja pogledom. Okrećem se oko svoje ose i ni u jednom trenutku ne vidim crvenu sirenu ili plavi natpis sa policijskog auta.Također,nigdje ne vidim ni Joelovo,ali ni Louisovo auto. Parking je gotovo pun i ne želim znati šta se dešava na spratu ovoga bara..

"Idemo unutra." za svaki slučaj odlučim provjeriti da nisu unutra.Nora hoda za mnom jednako uspaničena. Zapravo ne znam za što tačno paničim,ali neki unutarnji glas mi ne da mira. Nije to zbog Louisa,ili jeste..ne znam.

Pokazujemo svoje lične i tjelohranitelji ,koji su me pogledali ispod tamnih naočala, puštaju nas unutra. Bar je onakav kakvim smo ga navikle gledati noću jer sam ovdje danju bila samo jednom i sa sigurnošću mogu reći da je noću ljepše. Sada je šank prepun, jedva je jedna stolica od crvenog kožnog materijala slobodna. Zelene lampe vise iznad glava  gostiju .Ponegdje neko pleše,a većina je koncentrisana na jedan veliki bilijarski stol u uglu.Čini mi se da su u igri četiri momka i djevojke koje ih bodre,uput polugole.Možda se skidaju za svaku ubačenu kuglu.