Marked /Obilježena/

Chapter 45

Šoljica kafe u mojoj ruci nema onaj isti, stari, dobri ukus. Tata svoju zadovoljno ispija dok mama sva vesela siječe bananu na sitne komadiće. Zaboravila sam koliko ona uobičava paziti na svoje dijete.

„Stvarno?" već treći put ih upitam kako bih potvrdila ono što mi je mama rekla kad sam sišla na doručak.
„Ne razumijem, ne želiš da ideš s nama, ali ti ipak smeta što ćeš biti sama kući?" Da, ne želim da idem sa vama kod tvoje rodbine, gospođo Susan, jer su, eto, nekim čudom antipatični baš koliko i ti. I ne,nisam joj to rekla.

„Darphy, dušo. Ne treba ti toliko smetati. Svakako ćeš s nama na zimovanje poslije Božića."

„Zimovanje?"podignem obrve. U glavi malo Ja stvori oblačić u kojem zamišlja mene, na skijama, a onda mamu na skijama i odvali se smijati. Definitivno smo iste u nekim stvarima.
„Dogovorili smo se sa Sebastijanom i Marylin da provedemo Novu godinu u novootvorenom hotelu na Mount Hood-u.Ponosan sam jer ga je moja firma projektovala." Pretpostavljam da je to govorio mami čiji je izraz lica izgledao opušteno. Čini se da su im se odnosi u ova dva dana znatno popravili. Zapravo, mislim da je Louis popravio njihove odnose.Dok je pričao o svojim roditeljima, spominjao je najljepše trenutke, prije svega...svega što se desilo. Znala sam da, u tih nekoliko mjeseci koliko ga poznajem, mogu prepoznati njegova osjećanja na osnovu očiju, usana i načina na koji njegove ruke rade. U subotu je imao osmijeh, ali su njegove oči odavale onu tužnu stranu priče koju nikad neće zaboraviti.„Baš si se zamislila" pogledali su u mene. Stvarno jesam.

„Četrdeset i osam sati prije Božića obavijestite me o svemu i kakva trebam biti?" i dalje me samo gledaju.

„Mislili smo da će ti se dopasti" nisu, mislili su samo na sebe što ću i ja upravo učiniti. „Više mi se dopada ideja da ostanem kući, sa Norom."

„Čak i za Novu godinu? Uvijek idete negdje vani."

„Ovaj put bih radije ostala."

„Kako želiš."

Zašto sam mislila da će me odgovarati od svega? Kako god, nisam ljuta na njih jer stvarno ne volim našu užu i širu porodicu, ili jer žele provesti vrijeme nasamo. Ljuta sam na sebe jer premalo osoba puštam k' srcu i onda ostajem sama. Doduše, to mi je prije dopadalo, ali otkad me Louis navodi na tu stvar zvanu ljubav, ako je stvar? osjećanje?, počinjem brinuti.

„Onda, vi sutra idete?" mama jede pa čekam da gospodin Ward skine pogled sa vražijih novina. Tipični američki otac.

„Ovaj, da, da, ujutro." Ponovo je vratio pogled rubrici o sportu.

„Kasno poslijepodne moram obaviti šoping, pokloni i to. Ideš sa mnom?"

„Mene pitaš?" pokažem palcem na sebe i ona kimne.

„Da, tebe."

„Mislim da sam poslijepodne slobodna." Iznenadim samu sebe i pristanem. Mada, unaprijed znam da neće izaći na dobro.

„Vidimo se dame moje." Zaboravila sam kakav je osjećaj imati tatu u kući. Uzeo je svoju aktovku, torbu sa mapama i laptop. Konačno izgledamo kao normalna porodica.Pored mame, i mene je poljubio u obraz.„Sve uredu?"

„Nadam se." Odgovaram mami koja se čudila mojoj reakciji. „Idem na predavanja."napustim je u uitku niskokaloričnog doručka i modnog časopisa na stolu.

Nora je ovo jutro trebala svratiti po mene. Zahvalna sam joj na tome jer sad ne moram moljakati za auto. Moja tamnoplava bunda ispunjena nježnom vunom grije me dovoljno po ovoj novoj snježnoj oluji koja samo što je počela. Danas sam čak stavila i kapicu, to je onaj model sa čupavom lopticom na vrhu. Ah, mrzila sam svakoga ko me za nju povuče ,a Nora je to uradila čim smo se zagrlile u autu.„Znaš da to mrzim."