Marked /Obilježena/

Chapter 2

"Dakle..šta mi ono trebaš reći?"- podsjetim djevojku pored sebe dok su mi ruke položena na koljena koja povremeno gladim cupkajući nogom od pješčani dio parka.

"Sjećaš se Liama? ,znaš šta se sve izdešavalo?"- hladnokrvno klimam glavom jer me zainteresovala,malo,možda..?do sada.

"Pa ..pomirili smo se i ne znam,valjda sam dovoljno zrela da te upozorim da nema potrebe da osjećaš krivicu i znaš već.."- vidim kako lomi prste sa svježe nadograđenim noktima čiji bijeli lak lijepo pristaje njenom tamnijem tenu.

"Misliš da sam je ikad osjećala?"-odmiče se i možda sam je prepala jer me gleda ispod oka..nisam je prepala , gleda me nisko , jadno.

"Dobro,možda malo,ali ne brini , tvoj je"- tapšem je po leđima i ona stavlja ruku na srce kao znak odaška.

"Možda bi mogle da se opet družimo,nađemo se nekad na kafi?"- iznenadno mi postavlja pitanje za koje nisam sigurna kako bih odgovorila.Prije svega, ja da sam na njenom mjestu zadavila bih sebe istog trenutka nakon prijašenje izjave,a i nije da više ikad želim imati bilo kakve veze sa njih dvoje.

"Ne bih rekla , ali sretno vam i čuvaj ga , vidimo se"- uzimam torbu sa klupe i mašem joj ostavljajući je zbunjeno. Nepredvidljiva jesam , ali nije više zanimljivo.

Kada prelazim raskrsnicu uzimam trakicu kako bi zavela ono čupavo čudo na glavi , ali kada se osvrćem , ponovo vidim nižeg dečka sa još jednom djevojkom u nizu. Zapitam se je li to ustvari neka napirlitana kuja ili samo slatka nevina djevojka kojoj bih mogla pomoći.Jako je čudno što ga zapravo ne viđam na fakultetu iako se broji da ide. Barem mislim da je tako,nikada niko nije čuo za njegove roditelje.Sakrivam se iza kuta stare oronule zgrade koja prikriva ovaj dio grada. Skreću i naslanjaju se na neki haustor , uvaljuje joj jezik u usta i ona se samežljivo crveni. Upravo shvatam da je to još jedna nevina djevojka. Neće izaći na dobro , ali zašto bih ja brinula. Naglo se trzam shvatajući da me možda neko vidio o ivicu oka ili sam Louis.  Zakašljem se i nagodim mantil hodajući pravo troatoarom kao da ih nisam ni vidjela .  Louis me gleda otvorenih očiju dok ljubi onu djevojku. Jezivo je . "Krenula si negdje?"- postavlja mi pitanje.

"Kući , zašto bi te zanimalo?"- drsko mu postavljam pitanje.

" Ne budi sigurna da me zanima"smije se , mrzim ovo.

"E pa ni ne bi trebalo da te zanima "- govorim i okrećem se shvatajući da imam još jednu ulicu do doma. Vjetar lagano puše i zrak je svjež.Shvatam kako nisam upozorila onu curu, ali kad bolje razmislim to nije moja briga. Jedina briga koju imam je kako da skinem sa vrata idiota od Collinovog druga. Skrećem još jednom i prepoznajem svoju kuću. Skupljam ruke i žurim ka ulaznim vratima koja ubrzo otvaram.Gledam prema dnevnom i očito da nema nikoga. Iznenada ,mama izlazi iz prizemnog kupatila.

"Stigla si"- klimam glavom prema ovoj plavokosoj ženi . Imam boju kose na nju i zahvalna sam na tim genima . Samo, pribojavam se da nisam još jedna u nizu od glupih plavuša. Samopouzdanje ništi strah, to sam dobro naučila. Kada krećem u sobu naglo se trzam i gledam prema njoj

"kada dolaze oni Brazilijski rođaci ?" ne znam da li sam se vise rugala ili sam samo postavila glupo pitanje.

"Sutra čini me , moram obaviti još jedan razgovor sa Anne "

"Mhm, a dolazi teta Anne i ko još?"- sada sam kao zaintersovana i ruke su mi položene ispod brade dok sam naslonjena na ogradu .

"Pa njen sin , Harry"- bila bih presretna , ali nisam , ionako ovog dječaka ili sada ,momka ,nisam vidjela od djetinjstva.Mrzim što me mama tjera da budem ljubazna kada znam da to nije moguće.

"Novi parfem?A sada ideš..gdje?" uzima lakiranu torbu od ne znam nisama kojeg dizajnera i vrti ključevima od auta u ruci.

"Da..na ručak sa Lolom "