Marked /Obilježena/

Chapter 34

S ravnim crtama lica gledam ispred sebe. Staklo automobila je prekriveno sitnim kapljicama ,tačnije pahuljicama koje se stapaju u vodu.Prolazim rukama kroz kosu i još jednom se naslonim na volan. Izgledam li očajno?Malo je reći.

Izgubljena u ovome mraku , mislim da sam napravila ogroman haos ovdje. Vozeći se gradom nisam ni naslutila da ću se toliko iznervirati,ali jesam.

Glupa znatiželja koja će me dokrajčiti jednog dana.

Ovo nije osjećaj koji imaš kada saznaš taj djelić istine , ovo je osjećaj koji te razara,koji te tjera na mučninu i crnilo. Ovo je osjećaj koji nisam željela doživjeti.

Sigurna sam da bi svaka normalna djevojka sada visila kod najbolje prijateljice plačući joj u krilu, ali zbog čega tačno bih ja trebala plakati?Trebam biti sretna jer i mene nije uspio silovati..Ta životinja..Ne treba mi Nora, treba mi on.Mislim da će se ona zaprepastiti kada čuje za ovo,ali to je sada najmanji problem. Tražila sam Louisa u stanu i nema ga i sada tu sjedim,u autu, već četrdeset i pet minuta.Razmišljala sam da odem u Green Day,ali ni sama nisam uvjerena koliko je to dobra odluka.Tamo ću ga vjerovatno sresti,a onda..ne znam što bih mu mogla učiniti.Bože,zašto sam ovoliko bijesna?!Ne bih trebala biti.

Okrenem ključ i upalim auto, koje,kao da samo upravlja i kreće glavnom ulicom.Radio je ugašen,a trenutno nemam volje za muziku ili iritantnu spikericu.Mamin auto je baš njen, prepun šminke, vlažnih maramica,cigareta,i mirisa skupocjenih parfema.Sve je čisto i uglancano,a ogledalo iznad je namješteno prema vozaču. Mislim da ne prepoznajem samu sebe, oči su mi uokvirene crvenilom, plava boja se izgubila negdje u njemu. Crnilo je posvuda,a kosa mi je rasčupana.Od dogovora za izlazak pretvorim se u ovo..Ne želim znati na šta Erin liči. Dovraga,ovo je glupost,samo trebam pobjeći negdje daleko i rijeiti ga se, riješiti se svih njih.

Neki idiot mi svira i samo mu opsujem prije nego me zaobiđe. Još samo jedan semafor, par zgrada i vidjet ću zeleni natpis koji svijetli, sranje. Već me hvata panika ,ali i onaj odvratni osjećaj. Šta ako me tjelohranitelji zatvore,šta ako me se sjećaju ili imaju neko naređenje?Rizikujem previše no to sam trebala znati kada sam se uputila ovamo.

Naslonim ruku na suzovačko mjesto i parkiram se. Usput, iz auta se okrenem i pogledam da li negdje vidim Louisov,ali ne primjetim tu crnu Toyotu.

Ulaz je sa druge strane,a ova stražnja vrata mogu voditi bilo gdje.Mislim da se sjećam da smo preko njih izašle kada sam bila sa Norom. Pomogla su nam da pobjegnemo iz gornjeg djela, bordela ,i ne želim se tamo više nikada vraćati.

Ne znam šta će neko pomisliti što se mog izgleda tiče,ali nije me ni briga. Pogledam u haljinicu i bose noge. Znam da će mi se stopalo smrznuti, da će prsti izgubiti na osjećaju ,ali pretrpjet ću. Podvlačim ruku ispod i svlačim tanke štrample koje su bile gotovo neprimjetne jer su u boji kože.Ovako isparane privlačit će pozornost pa je bolje da ih nemam na sebi.

Uzdahnem i izađem iz auta. Zalupim vratima i u trenutku se sledim. Ruke mi se stapaju a pahuljicama,a noge ne osjećam.Samo navučem haljinu kako bi bila što duža,nekako namjestim kosu rukama i na prstima požurim prema ulazu.

Dva čovjeka u crnom posmatraju me i uvjerena sam da nema šanse da me puste unutra. Priđem jednom od njih i pogledam ga u oči iako nemam pojma gdje on gleda kojeg vraga. Grudi su mi izložene i time ga mogu privući,ali to je sada najmanje bitno.

"Trebam gazdu, Tomlinsona" skine naočalei nagodi bubicu u uhu. Vidim da mu je pogled stvarno odlutao gdje ne treba i mahnem mu ispred očiju.

"Mislim da sam pitala nešto?" uozbilji se i pogleda u onog drugog koji odmahne glavom.