Marked /Obilježena/

Chapter 25

"Nisam ni ona koja voli svoju porodicu,a ipak mi fale jer moram trpjeti tebe.Dakle, da čujem?" čekala sam Louisov odgovor dok je sjedio na krevetu sa rukama na čelu. Djelovao je izmučen , brigama rekla bih, iscrpljen od svega,ali pravi se jak ispred mene i po prvi put ,počinjem ga žaliti i sjedam na pod, odmah pored njegovih stopala.

"Ne mogu ti reći..ne mogu ja to." kroz pauze je izgovorio i to me počelo nervirati.

"Mogao si me dovesti ovdje i raditi sa mnom šta želiš,a sada mi ne možeš reći neke stvari o sebi?"

"Ne mogu ti reći istinu, zaboljelo bi , tebe zbog sadržaja,a mene zbog priznanja koje dugo čuvam u sebi." o čemu on govori?

"Pobogu, zašto mene? Samo se nadam da nemam veze sa tobom, tvojim životom u prošlosti ili slično.Nisi mi valjda brat?" to je prva misao koja mi je pala na pamet s obzirom na to ,da gospođa Susan,od spontanog pobačaja ne može imati djece.

"K'vragu,ne bih te pokušao jebati da sam ti brat." nasmijala sam i namrštila u istom trenutku.Upravu je.

"To donekle ima smisla. Ali stvarno želim čuti nešto, makar djelić istine."

"Ne mogu ti reći.To ćemo zaboraviti , može? A sada je vrijeme da.." prekinula sam ga i naglo, nesvjesna šta radim, položila sam svoju ruku na njegovu.Trznuo se zajedno sa mnom i elektricitet je prohujao mojim tijelom. Brzo sam odmaknula ruku i privila je čvrsto uz sebe.

"To mi je prijalo , znaš?" nježno je rekao i zgrozila sam se .To me je i u jednu ruku poprilično iznenadilo.

"Ne smije ti prijati, a ni meni." hladno odgovaram .

"Jednom ćeš morati priznati.." smije se naslanjavši težinu svoga tijela na šake koje postavlja iza leđa.

"Šta priznati?" zbunjeno se okrećem prema njemu koji me idalje posmatra sa dozom podsmijeha.

"Na to da ti se sviđam." nasmijala sam se , slatko, glasno, od muke ili ne znam čega već ,ali nasmijala sam se i to je njega dovelo do zbunjujućeg izraza lica.

"Nikada te neću shvatiti." 

"Ni ne trebaš ,a sada nastavi sa započetim jer mi se čini da skrećeš sa teme.." krivim glavu i čekam da započne sa pričom.Iskreno se nadam da će mi reći makar nešto jer mora postojati adekvatno objašnjenje zašto sam baš ja ovdje, sa njim , u ovoj glupoj sobi i zašto mi ovoliko fali moja grozna proodica. Mrzim Harrya i moram ozbljno razgovarati sa njim i Erin,koja ne propušta priliku da mi zagorčava život. Zašto me dovraga nisu branili? Sigurna sam da to ima veze sa Louisom jer mi je odavno poznato da su on i Harry povezani na neki misteriozni način i nema šanse da ne saznam koji.

"Sjećaš li se odvratnog starca koji te jutros posjetio?" upitao me u trenutku kada sam najamanje očekivala da će progovoriti.

"Da, zašto?" pokušavala sam se prisjetiti jutrošnjeg nastupa tog ljigavca i nisam shvatala zašto je bio baš u mojoj sobi.

"On je pravi vlasnik lokala , javne kuće i svega ostaloga.." pokazuje rukama na ovu sobu i prevrće očima , rekao mi je makar nešto,ali zašto?

"Sada ima smisla to da si premlad za javne kuće."

"Nisam bio premlad kada sam gledao.. nebitno. Želim reći da je on vlasnik te košulje i da to jebeno ne mogu gledati ,ne na tebi Darphy.." pokušava mi objasniti i iako je to on rekao, dozvoljavam sebi zamisliti svaku situaciju u kojoj je taj Richard nosao ovu košulju i sve što osjećam je gadljivost .Želim kući.

Naglo skidam košulju i bacam je što dalje od sebe.

"Opa, to je bilo brzo. " Tomlinson mi se ruga jer sam zaboravila da ispod ove košulje nisam imala ništa. Sranje,sranje,trostruko sranje.Ne mogu vjerovati šta sam učinila.