Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Idemo na koncert i nema tužnih misli, važi?"
Obratim joj se kao da sama nisam tužna, ali danas bi trebale biti vesele i svaki naredni dan jer smo žive, a dečki.. oni će doći i proći. Mi ostajemo i trebamo skupljati uspomene. Sinoć sam se družila sa svojim dnevnikom, nakon pauze od par dana. Obećala sam mu da se više nećemo razdvajati na toliko vremena jer smo navikli svaki dan bar po jednu rečenicu razmijeniti.
"Napiti ću se."
Izgovori.
"Pogrešno je tražiti utjehu u porocima."
Zavezala sam kosu u visoki rep jer će biti gužva i ne želim da se uznojim u mjeri da ne mogu izdržati, zbog toga sam podigla kosu i obukla, na obostrano iznenađenje dugu, crnu haljinu s kratkim rukavima. Ona je sijala u crvenoj haljini, iznad koljena. Nekoliko pramenova plave kose se nalazilo naprijed, a sva ostala kosa je počivala na leđima.
"Voljela bih da dođe Dino Merlin."
"O da, znam koliko ga voliš."
Inga mi odgovori.
"On je emocija. Prosto ga obožavam!"
Govorila sam dok sam vezala starke. Sanjam o tome da odem na njegov koncert i da isplačem dušu ako bude bilo potrebno, ali sigurna sam da neću moći spriječiti suze ako dođe do toga. Ne mogu ih zaustaviti ni kod kuće kada ga slušam, a pogotovo kada čujem uživo tu divnu emociju koju dijeli sa svima nama koji ga volimo slušati.
Vozile smo se u taksiju, nastojala sam da ne mislim na njega i dobro mi je išlo. Inga je sjedila naprijed, pored taksiste koji nas je vozio na Stari Grad gdje će se održati koncert. Ubrzo smo došle, a onda krenule koračati kroz već popriličnu gužvu. Nekoliko pogleda je bilo na nama, ali nijedan od onoga koji treba. Elenora, ne treba! Opomenem sama sebe.
"Naše mjesto je pored bine, tamo sam rezervirala."
Klimnem glavom potvrdno pa počnem koračati za njom koja me je čuvala za ruku da se ne bi izgubile u gužvi pa umjesto da slušamo pjesme, provele bi vrijeme tražeći jedna drugu. Napokon dođemo do svog stola te s nestrpljenjem počnem čekati pjevača.
"Možemo po jedan Somersby?"
"Ali po jedan."
Od njega nam neće ništa biti jer nije žestoko piće koje može napiti osobu, osim u slučaju da popije mnogo njih. Konobar je otišao po narudžbu, a Inga je iskoristila priliku da spomene onoga koji nije tu.
"Bilo bi lijepo da su Danimir i Leon s nama, ili neki drugi prijatelj koji je slobodan."
Namigne mi.
"Meni je i sada lijepo."
Mnogo ljepše nego da je on ovdje.. jer gledati vas zajedno i nije prizor koji mogu podnijeti s veseljem, ali biti će. Potruditi ću se da ga zaboravim, a kada se dogodi onda ću ga moći gledati ako bude bilo potrebe često s nama. Samo mi treba vremena.
"Nisam ga htjela zvati s nama večeras jer znam da voliš kada izađemo same."
Nasmiješim se.
"Jesmo li spremni? Da vas čujem!"
Došlo je vrijeme da počne pjevati i da istovremeno počnem uživati. Možda su ovo jedini izlasci na koje odem bez problema. Koncerti meni dragih pjevača i pjevačica.. mislim, nije da sam išla na njih do sada. Vrisak se čuo, a zajedno s njima je vrisnula i Inga. Gledala sam u njega, čekajući da počne s pjevanjem.
"Kad sve imam, a gdje si mi ti!"
Pokušala sam da se opustim i pjevam zajedno s njim i svima ostalima koji su pjevali. Inga je pjevala, kao da je sama, nije je bilo briga što su i drugi tu, ali mene je bilo malo stid. Nisam znala da pjevam. Veselo se njihala uz ritam muzike, pokušala sam i ja, ali u dosta manjoj mjeri.
U trenutku kada nam je došla još jedna tura, pogledam u Ingu koja izvadi novac i plati. Približim joj se tako da me čuje.
"Rekle smo po jednu."
"Neće ti ništa biti. Opusti se i uživaj."
Nastavila je plesati, sve do trenutka kada je uzela telefon i na ekranu sam vidjela njegovo ime, mislila sam da je zove, ali ona je njega nazvala na kameru. Sklonila sam se da me ne vidi, ali sam pratila šta će raditi kada se javi.. međutim, nije se javio. Žao mi je. Počela je da pjeva i snima.
"Loše su godine, ali ova noć je dobraaa. Uzmi me, vodi me i ne pitaj."
Pjevala je s osmijehom na licu i slala mu pjesmu, a onda i narednu. Nisam joj prišla, sve dok nisam vidjela suze u njezinim očima kako nalaze mjesto na obrazima. Okrene mi telefon i vidim da više ne može kontaktirati Danimirov broj.
"Blokirao me je."
Spustim ruku na njezino rame pa izgovorim.
"Uraditi ću sve što mogu da budeš s njim."
Oči joj se rašire, ali se ubrzo vrate u prethodni položaj i obriše suze.
"Stvarno?"
Klimnem glavom potvrdno.
"Idemo pjevati, može? Sutra će sve biti drugačije."
Sada je ona ta koja je klimnula glavom, ostavila poljubac na mom obrazu i krenula da pjeva. Pridružila sam joj se, sve dok nisam osjetila ruku na ramenu. Odmah sam se zaustavila i okrenula.
