Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Ops! Esta imagem não segue nossas diretrizes de conteúdo. Para continuar a publicação, tente removê-la ou carregar outra.
Radila sam što je bio moj zadatak na poslu i u sebi se molila da ne vidim Danimira. Nakon vožnje od sinoć, nisam sigurna da li ga više ikada želim vidjeti. Svjesno sam rekla da ću biti s drugim dečkom samo da bi postao blijedo sjećanje. Kome ću nanijeti više štete s tim? Sebi ili njemu?
Inat. Ženski inat je stvar koja će nas natjerati na sve samo da ostvarimo ono što u datom trenutku poželimo. Moja želja se vezala za zaborav Danimira. Njega koji se sviđa i mojoj najboljoj drugarici.. mojoj Ingi. Ona je razlog zbog kojeg bih uradila sve da budemo kao što smo bile prije. Ne postoji dečko koji će nas razdvojiti.
"Jesi li dobro?"
Iz razmišljanja me dozove umiljati glas radne kolegice, Mine. Pogledam u nju te samo blago klimnem glavom. Dobro sam ili nisam? Ne znam ni sama, ali u jedno sam sigurna. Nikome neću dozvoliti da vidi kako se osjećam zbog njega.
"Odsutna si."
Nastavim rezati krompir, ali dodir tople ruke na mojim leđima, na trenutke zablokira misli. Minu ne znam dugo, ali ona me dobro poznaje. Okrenem se blago prema njoj, a potom izgovorim.
"Samo sam pažnju posvetila rezanju.."
Odmahne glavom i prekine moje izlaganje.
"Šta se dogodilo s tobom i Danimirom sinoć?"
U sve je upućena pa me postavljeno pitanje nije iznenadilo. Uvijek joj kažem sve i sama pa ne mora pitati, ali danas kada sam došla na posao. Nisam imala želju da razgovaram o njemu.. ili sam imala, samo sam je dobro potisnula.
"Ništa."
Kratko odgovim, razvlačeći usne u osmijeh. Uzme nož iz moje ruke pa me uhvati za istu i povede ka stolicama gdje smo znale sjesti kada nije bilo gostiju, a posao je bio do tog trenutka priveden kraju.
"Jesi li se pogledala u ogledalo?"
Umiljatim tonom mi se obrati, ali riječi koje su proizašle iz pitanja stvore nelagodu. Nisu riječi koje se mogu čuti svaki dan. Čak sam ih prvi put čula od nje. Spustim pogled ka podu, s mislima da moram raditi na sebi.
Željela sam da nitko ne sazna kako se osjećam, a Mina me je već skontala. Inga mi nije rekla da postoji promijena na meni. Jesam li tada dovoljno dobro odglumila ili samo ona nije obraćala pažnju na mene u tolikom intenzitetu da vidi kako se osjećam?
Minina ruka na ramenu mi je ulijevala određenu dozu hrabrosti. Ova djevojka je iskrena i nema problem s tim da kaže svima što ih sljeduje pa tako ni mene nije štedila. Svaka riječ se rezala duboko u misli, ali istovremeno i srce nije bilo pošteđeno.
"Osoba koju smatraš najboljim prijateljem ti je napravila pakao od života, Elenora. Bol ti se jasno ocrtava na licu, ali ni Danimir za nju nije uskraćen."
Smjestim lice u dlanove pa udahnem duboko. Teško mi je. Još mi je teže što znam da Mina u potpunosti govori istinu. Inga je bila svjesna da mi se sviđa, ali nije marila za to. Otišla mu je. Poslije dobro odigrane uloge, napravila je od sebe žrtvu. Svjesna sam svega, ali ne želim si priznati. Ni sebi, ni Mini, ni njemu, nikome ne želim priznati da surovu realnost vidim.
"Možda nije na meni da ti govorim, ali trebaš se pripaziti da ne uradi isto sa nekim novim dečkom koji ti se svidi, nekada u budućnosti."
Poslije ovih riječi, sklonim dlanove i podignem glavu ka njoj te nam spojim poglede, uz riječi.
"Inga nije takva."
"Razumijem da je braniš, ali uzmi sebi vremena i pogledaj istini u oči. Biti će ti lakše nego da bježiš od svega što se dogodilo."
Odmahnem glavom.
"Znam da je Danimir najbolji drug tvom dečku, ali to ne znači da ga trebaš braniti."
Ustanem nervozno sa stolice s namijerom da krenem raditi, ali njezino tijelo pored mog me spriječi.
"Ni u jednom trenutku tokom sadašnjeg razgovora nisam branila Danimira. Skrećem ti pažnju na vas dvije jer ne želim da prolaziš još jednom kroz isto."
Nisam ništa rekla, samo sam omotala ruke oko njezinih leđa. Uzvratila mi je zagrljaj, a onda sam osjetila suze kako se skupljaju u očima. Udahnem duboko, ne želim plakati, ali često nije onako kako mi želimo nego kako mora biti.
"Znam mnogo toga o njoj, ali neću ti ništa reći jer mi nećeš vjerovati. Saznati ćeš istinu nekada, a do tada se čuvaj."
Odmaknem se od nje kada čujem dobro poznati glas.
"Izgleda da vas prekidam u razgovoru..?"
Počeše se po potiljku, gledajući nas ispod obrva. Mina je odmah otišla da ga usluži, ali ne samo da ga usluži hranom ili pićem nego i zagrljajem. Ostala sam na istom mjestu dok se nije sklonila od njega.
"Pozdrav, Elenora."
Mahne mi, na što uzvratim.
"Ćao, Leon."
Približim im se, na uho izgovarajući Mini.
"Idi s njim, a ja ću ostati ako bi netko došao."
Oči joj zasvjetle, a osmijeh se razvuče no ubrzo se skloni s lica.
"Ne mogu te ostaviti samu u takvoj situaciji."
"Dobro sam, stvarno jesam. Moći ću se pobrinuti o poslu."
Leon nas je gledao bez ijedne izgovorene riječi. Mina me zagrli, ali malo jače, pokazujući koliko joj je drago zbog toga što sam rekla.
"Idi i uživaj."
"Hvala ti, Elenora."
Osmijehnem se jer riječi nekada nisu ni potrebne. Ubrzo je pokupila svoje stvari i izjurila iz kioska u kojem radimo. Zatrčala se u Leonov zagrljaj, snažnije nego ikada prije. U tim trenutcima sam mogla zamisliti sebe i Danimira. Željela sam da me grli, baš onako kako on umije i da ne izlazim dugo iz tog zagrljaja.
