Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Čekao sam ovaj dan skoro pa cijeli tjedan, a sada.. dok je čekam shvaćam da bih je čekao i dva tjedna ako treba samo da je vidim. Ova djevojka je ostavila poseban utisak. Ni u jednom trenutku mi se nije ponudila kao što su to radile druge te me je s tim ujedno i kupila. Teško sam priznao sebi.
Tihi povjetarac mi je blago prelazio preko obraza dok sam naslonjen na automobil čekao da izađe iz ulaza. Planirao sam je odvesti na jedno mjesto, za mene će biti prvi put da sam tamo s djevojkom, a hoće li se njoj svidjeti, ostaviti ćemo za kasnije da vidimo. Sada se mogu nadati da će joj se svidjeti.
Kada sam ugledao siluetu njezinog tijela da mi se približava, zaboravio sam na sve oko sebe. Odmaknem se od automobila pa krenem prema njoj širom raširenih usana. Njezino nasmiješeno lice potaklo je moje da se još više nasmijem, a onda raširim ruke i primim je u zagrljaj.
Nedostajala mi je. Priznam sam sebi, ali ne izgovorim riječi na glas jer želim sačuvati sebe. Emocije nisu poželjne pa im zbog toga neću dozvoliti da se realiziraju.
"Svaki put si sve ljepša, Elli."
Svaka djevojka voli čuti kompliment. Bez obzira što nije kao svaka, vjerujem da i ona voli kada joj netko dodijeli lijepu riječ. Potvrdi moje misli, još jednim osmijehom, ali ubrzo ga skloni pa izgovori.
"Čini ti se."
Ostao sam na istom mjestu, pomno prateći njezine oči koje su izgledale drugačije od prošlog puta. Htio bih je zagrliti još jednom, ali bilo bi previše.. za nju.
"Ne čini mi se, vilo."
Zajedno s njom dođem do suvozačevih vrata pa ih otvorim, a kada se smjesti unutra i pokloni mi osmijeh, uzvratim kratkim osmijehom potom zatvorim vrata.
"Večeras te vodim na jedno mjesto."
Nakon što se smjestim na svoje mjesto i pokrenem automobil. Obratim joj se, na što dobijem izvijene usne u kut i slijeganje ramenima.
"Potruditi ću se da te ne razočaram."
Ruka mi mahinalno krene prema njezinoj koju je spustila na sjedalo. Kada nam se kože dodirnu osjetim elektricitet. Jesam li se opekao ili je ovo nešto što nisam nikada prije doživio? Tišina me je dovela do toga da se zamislim.
"Vjerujem tvojim izborima."
Tišina je nestala. Misli su se prekinule. Pogledam u nju koja je pogled držala na cesti ispred nas kao da je ona vozila. Jesam li čuo iritantnost u riječima ili mi se čini?
"Rekla si mi da voliš šetnju, noć, mjesec i zvijezde."
Osjetio sam njezin pogled na sebi, ali ga nisam mogao uzvratiti. Nalazili smo se na raskrsnici i nisam želio riskirati naše živote zbog jednog pogleda.
"Zapamtio si."
"Neobično za mene."
Dodam na njezine riječi, a onda je pogledam. Ne gleda u mene. Večeras kao da izbjegavamo suočavanje pogleda. Zašto? Hoće li se iz njih nešto otkriti?
"Ne znam."
Odgovori. Znajući da ćemo brzo stići na odredište, nisam nastavio razgovor. Parkirao sam blizu šetališta, a onda izašao. Nije me sačekala. Izašla je prije mene, čak nisam stigao ni vrata da joj otvorim.
"Mogu li znati razlog ponašanja?"
Blago je uzmem za ruku, spriječavajući naše kretanje. Stojimo pored automobila i mislim da je bolje odmah da riješimo problem ako postoji nego da čekamo. Tijela su razdvajali milimetri, mogao sam osjetiti otežano disanje s njezine strane. Podigne pogled na moje oči.
"Nisi kao prije."
Dodam.
"Samo sam malo umorna."
Trebam li povjerovati u riječi koje smatram da su izgovor, a ne istina? Hoću li biti navalentat ako je nastavim ispitivati? Možda se događa nešto o čemu ne želi razgovarati. Vrzmale su se u glavi različite misli. Nalazim se u situaciji kada ne znam kako trebam reagirati.
"Želim ti pomoći ako mogu."
Spasitelj? Heroj? Šta sam s ovim riječima htio postati? Klimne glavom u potvrdnom smislu pa izvuče ruku iz moje i pogleda oko nas.
"Šetati ćeš?"
"Hoću."
Pljesne dlanovima jedan od drugi pa se nasmiješi.
"Ti koji ne voliš šetati?"
Da. Ja koji ne volim šetnju, ići ću u nju zbog tebe. Nije mi teško jer to radim zbog tebe. Naravno da ti to neću reći.
"Ali ti voliš?"
"Volim."
Pokažem rukom prema šetalištu uz riječi.
"Idemo?"
Korak po korak smo pravili uporedno. Večeras se ne čuvamo za ruke. Možda mi na neki način nedostaje. Prošli put smo tako hodali, ali ne i večeras. Nisam izdržao. Prebacim ruku preko njezinih malih ramena.
"Lijepo je."
Kada sam je zagrlio, čuo sam riječi koje nisam očekivao.. ali su donijele određenu dozu opuštenosti.
"Sigurno nije ljepše od tebe, vilo."
Tiho joj izgovorim na uho, a ona stavi ruku iza mojih leđa pa glavu nasloni na moja prsa. Sada sam siguran da mi je nedostajalo.. sve ovo.
