Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Ups! Ten obraz nie jest zgodny z naszymi wytycznymi. Aby kontynuować, spróbuj go usunąć lub użyć innego.
Uspjela sam pronaći stan u kojem žive! Korak bliže da napravim još jednu stepenicu k njemu. Mogu ja to. Osmijeh mi zatitri na usnama pa spustim ruku na zvono te ga pritisnem, a onda se odmaknem korak unazad. Ne želim odmah biti napadna. Sada mi treba usluga i biti ću dobra.
Otvori mi vrata! Prevrnem očima pa udahnem duboko, a u tom trenutku čujem kako se okreće ključ s druge strane ključaone. Njegovo lice se zategne kada me vidi. Osmijehnem se. Ublaži situaciju ako misliš da ti bude od koristi, Inga.
"Zdravo, Aleksej."
Ruka mu se spusti na štok vrata dok je drugom čuvao bravu. Znam da me neće pustiti unutra pa ni ne očekujem takvo nešto od njega.
"Šta ti radiš ovdje? Kako znaš gdje živim?"
Iznenađenost potvrdi niz pitanja koja su silazila s njegovih usana. Polako. Uzmi si vremena da se smiriš jer strpljenje treba graditi svakim novim momentom.
Još jednom mu se nasmiješim prije nego što odgovorim na postavljena pitanja. Možda bi bolje bilo da odmah pređemo na stvar? Ili ne. Hoću li zvučiti navalentno? Zbog toga sam došla te ću to i učiniti.
"Neću duljiti."
Klimne glavom, potvrdno. Čekajući šta ću izgovoriti. Sigurna sam da ni ne sluti šta može biti i zbog čega sam došla. Presavijem ruke u laktovima te fokusiram pogled za njegove oči. Ne marim za to što netko može naići i čuti o čemu razgovaramo.
"Došla sam tražiti uslugu od tebe."
Obrva mu se podigne visoko na čelo, a položaj tijela ostane u istom mjestu.
"Platiti ću ti koliko god budeš tražio, ako pristaneš surađivati sa mnom."
Tražiti ću novac od oca i dati ću Alekseju, samo treba pristati na moju ideju. Ubrzo će se realizirati plan, ako pristane.
"O čemu se radi?"
Skrenem pogled u stranu na trenutke, a kada ga vratim na njega, izgovorim riječi zbog kojih se nalazim ispred njegovih vrata.
"Želim razdvojiti Elenoru i Rafaela."
Ruku koja je bila naslonjena na štok spusti, a drugu zadrži na prvobitnom mjestu. Lice mu se uozbilji iako sam mislila da ne može biti ozbiljniji nego što je bio u trenutku kada me je ugledao na vratima. Odmahne glavom, a ja svoju pomijerim gore pa dole.
"Razumijem da ti nije jasno."
Trenutci tišine, a onda nastavim govorim.
"Elenora nije djevojka za Rafaela. On može mnogo bolje."
Ciničan osmijeh s druge strane odjekne, što me natjera da pogledam okolo. Ima li nekoga? Nema. Sreća je na mojoj strani. Još potvrdan odgovor s druge strane i sve će biti mnogo bolje.
"Možeš otići."
Odmahnem glavom. Ne mogu otići dok mi ne kažeš da želiš surađivati sa mnom.
"Neću pristati na tvoje sulude ideje."
Približim mu se korak bliže, a njegove ruke završe na prsima, presavijene u laktovima.
"Traži koliko želiš novca. Dobiti ćeš."
"Sreća mog brata se ne može kupiti novcem, pogotovo ne tvojim."
Sasiječe me. Dobro. Nećeš pristati odmah, ali isto tako ni ja neću odustati od ideje da ih razdvojim. Ruku spustim na njegove ruke.
"Biti će sretan kada ona bude daleko od njega."
"Najbolje je da odeš odavdje jer mi svaki trenutak treba doći djevojka. Ne treba te zateći ispred mojih vrata."
"Ako me pustiš unutra, neće me zateći ispred vrata."
Već duže vrijeme stojim ispred vrata, a mogla sam ući unutra i zabaviti se s njim. Misli koje mi se nađu u glavi pri toj pomisli, natjeraju usne da zaigraju. Bilo bi nam lijepo. Uživali bi.
"Neću uraditi ništa zbog čega si došla. U stan nećeš ući, tako da.."
Rukom pokaže prema stepenicama te završi rečenicu.
"Možeš ići."
Zašto da gubimo vrijeme? Uhvatim ga za međunožje na što problijedi. Svi dečki žele zabavu. Želiš je i ti. Djevojka u datom trenutku nije bitna.
"Treba mi tvoj pozitivan odgovor, Aleksej."
Skloni mi ruku, ali tada čujem ženski glas iza leđa. Elenora nije. Ona nema glas kao djevojka koju sam ugledala kada sam se okrenula prema njoj.
"Aleksej..?"
Dođem do nje, a njezine oči i fokus pažnje su bili na Alekseju koji se nalazio sada iza mene.
"Tko si ti i šta radiš kod mog dečka?"
Neće se nitko igrati s Ingom pa ni ti mala vještice.
"A da.. Aleksej ima brata. Sigurno si došla kod njega."
Osmijehnem se kako bi situaciju ublažila. Njezine obrve se skupe pa ubrzo jednu podigne i osmijehne se. Prst usmjeri k meni.
"Sigurna sam da si ti Inga."
Naravno da jesam. Za mene svatko zna i naravno da trebaš znati i ti.
"Vjerujem svom dečku pa s toga možeš otići odavdje."
Hoćeš li me ti otjerati s njegovih vrata? Svaki put kada sam se našla u sličnoj situaciju, djevojke su ljutito odlazile, a sada si mi se ti našla praviti pametna.
Zaobiđe me pa stane pored Alekseja, čuvajući ga za ruku dok obadvoje gledaju u mene. Ovo se ne dešava.
"Nas ne možeš razdvojiti. Džabe pokušavaš."
"Vidjeti ćemo."
Frknem iznervirano pa se spustim niz stepenice. Trebam isplanirati kako ću ih razdvojiti, ali sada je vrijeme za naredni korak koji već imam isplaniran.
