Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Svaki sljedeći korak donosi nelagodu sa sobom. Blizu mi je. Stiže. Oborim pogled ka tlu, svjesna da ćemo biti sami. Nakon svega ipak je došao.
"Jesi li dobro?"
Čučne ispred mene te uzme ruke na kojima sam držala glavu smještenu u dlanovima. Šta je sada, Elenora? Bila si hrabra dok ga nisi vidjela. Čim sam vidjela da se približava, svaki atom snage je otišao.
"Elenora..?"
Osjeti li se doza zabrinutosti u njegovom glasu? Zašto bi se brinuo za mene do koje mu nije stalo? Čini mi se. Sklonim ruke s lica, ali ga ne pogledam u oči.
"Dobro sam."
Pričuvam se za klupu, ali ipak ustanem. Ostane u istom položaju nekoliko sekundi, a onda ustane za mnom uz pitanje.
"Šta si to uradila?"
On mene opominje ili kritikuje, kako trebam shvatiti postavljeno pitanje? Još uvijek osjećam bolove u glavi, ali napravim korak prema njemu i spustim dlan desne ruke na njegova prsa.
"Hoćeš li me.. kazniti gospon..policajac?"
Izgubim tlo pod nogama, ali umjesto da udarim od hladan beton pokriven snijegom, završim u toplim rukama.
"Koliko si popila?"
Čujem riječi odmah pored uha.
"Muka mi je."
"Želiš li da te odvezem u bolnicu na ispiranje želudca?"
U mislima mi odzvoni glasno ne. Ne mogu podnijeti da me još oni muče u bolnici. Dovoljno su me izmučili ljudi koji mi znače.
"Neću."
Tiho izgovorim, a onda krene sa mnom u rukama prema automobilu. Nije mi ništa rekao samo me je ponio. Svjestan da ne mogu koračati. Blamiraš se, Elenora. Zašto ti je ovo trebalo? Prebacim ruku iza njegovog vrata, a glavu naslonim na mjesto između brade i ramena.
"Ne želim..ići kući."
Izgovorim kada me spusti na zadnje sjedište, više ležim nego što sjedim. Ostane stajati s pogledom na mene. Spustim dlanove preko očiju da me ne gleda. Nisam ovo trebala učiniti.
"Mogu li spavati.. u autu?"
Znam da nisam mogla postaviti gore pitanje.
"Ne želim ići kod Mine.. mislim."
Sklonim ruke s lica.
"U ovom stanju."
"Želiš li prespavati kod mene?"
Skrenem pogled u stranu tako da sam sada gledala kroz prednje staklo.
"Spavat ćeš u gostinjskoj sobi. Neću ti ništa učiniti, ne trebaš se brinuti."
Nasmiješim se pri pomisli koliko je čovjek ispred mene dobar.
"U redu."
Zatvori vrata, a onda ode na svoje mjesto. Bolje mi je da noćim kod njega nego da idem Mini u ovakvom stanju. Obavezno moram raditi na sebi. Dotukla sam se.
