Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! Questa immagine non segue le nostre linee guida sui contenuti. Per continuare la pubblicazione, provare a rimuoverlo o caricare un altro.
"Jesi li sigurna u to šta ćeš uraditi?"
Dobijem upitan pogled zajedno s pitanjem od Mine koja sjedi s druge strane stola, točno nasuprot mene i povremeno gleda u telefon na kojem sam napisala već poprilično dobar tekst poruke koju ću poslati Ingi.
"Zdravo Inga! Dugo sam razmišljala o svemu što se dogodilo između nas. Postavljala sam si razna pitanja na koja ni danas nemam odgovora, a nije bilo ni tebe da mi odgovoriš. Kada bih te sada pitala, plašim se da neću dobiti iskrene odgovore. Gledajući na to, ne želim ih ni postaviti."
Podignem pogled s telefona te ga usmjerim na Minu koja posvećeno gleda u moje oči. Traži li nešto u njima? Možda neku od emocija..? Blago se nasmiješim te spustim ruku na njezinu.
"Odlučila sam."
"Kao i za Rafaela?"
Izvije kut usne pa se na trenutke ironično nasmije. Znam da joj nije drago zbog odluke koju sam donijela, vezano za njega, ali mislim da zaslužujemo još jednu šansu.
"Inga me je izdala."
"A on nije?"
Visoko podignuta obrva posvećena meni dok mi se nelagodni trnci spuštaju niz kičmeni stub i stvaraju jezu. Spustim pogled na telefon. Ne želim se gledati s Minom u ovakvim trenutcima.
"Zavoljela si ga, Elenorice."
Mina se nasmije što poslije izgovorenih riječi stvori i moj osmijeh. Pogledam je, uzimajući još nekoliko trenutaka za nas dvije. Čekala sam na Ingine poruke i pozive danima i danima, ali ih nije bilo. Sada može ona sačekati odgovor s druge strane. Odgovor joj se neće svidjeti, nije se ni meni mnogo toga dopalo pa se ipak dogodilo.
"Šališ se sa mnom?"
Coknem jezikom od zube, poslije čega se Mina gromoglasno nasmije. Znam da se šali sa mnom pa mi je odmah lakše. Ne želim da se ljuti na mene. Pogotovo ne sada kada ćemo postati kume.
"Mislim da je najbolje za obadvije da svaka krene svojom životnom putanjom. Ne trebamo se vraćati u prošlost jer koliko god puta da počnemo ispočetka, neće biti isto."
Možda želim nastaviti s njom, ali sigurna sam da ne možemo funkcionirati poslije svega što mi je uradila. Nekada želje nisu dovoljan razlog za pomirenje. Treba mnogo više.
"Kada smo bile male maštale smo o cjeloživotnom prijateljstvu, cilj nam je bio krunisati prijateljstvo kumstvom."
Prestanem tipkati nekoliko trenutaka, uzimajući vrijeme za pogled prema Mini. Željela sam biti Ingina kuma, a uskoro postajem Minina. Veselo se nasmijem na tu pomisao dok mi je srce pokrio veo tuge što se rastajem s Ingom.. što naše prijateljstvo dobija završni dio i s moje strane.
"Nismo došle do toga jer si odlučila uništiti sve što imamo, sve one lijepe trenutke si bacila iza nas. Ostavljajući ih prošlosti. Bio ti je draži Danimir od nas."
Tada osjetim Mininu ruku na svojoj. Zna koliko su me trenutci u kojima je radila sve da ostanem bez Danimira boljeli. Razarali su svaki dio tijela.
"Nije vrijedna tvojih suza."
Istina. Nije vrijedna, ali me boli. Stavljam točku na prijateljstvo koje je trajalo skoro koliko živim, ali začetnica toga je ona koja se sada želi pomiriti. Odmahnem glavom pa odlučim skupiti još samo malo snage da završim poruku.
"Činila si sve da me kasnije rastaviš od Rafale. Uspjela si nagovoriti djevojke da me prozivaju na fakultetu. Poslije svega ne mogu razgovarati s tobom jer si o tome trebala ranije misliti."
Udahnem duboko, pokušavajući se smiriti, ali jedan teški izdah napusti pluća.
"Žao mi je, ali naše prijateljstvo se ovdje završava."
Pošaljem poruku i odmah blokiram broj jer ne želim povratne informacije. Ne mogu čitati riječi s kojima će me pokušati razuvjeriti da sam donijela pogrešnu odluku jer znam da sam donijela ispravnu.
Gledajući ovaj put sebe, a ne druge. Kao što su to radili drugi prema meni. Stavljali su me po strani kada su imali druge osobe sa sobom, a kada ih nema. Dobra je Elenora. Ne želim provoditi vrijeme u takvom okruženju.
"Teško mi je."
Sklopim oči te se naslon na naslon stolice, naginjući glavu preko istog. Dozvolim suzama da se spuste niz obraze. Osjetim Minine ruke na laktovima te toplinu njezinog tijela kada se nagne preko mene tako da me zagrli. Spustim ruke na njezine.
"Ali ne želim nazad."
"Smiri se."
Opomene me nakon što se počnem tresti, a onda okrenem stolicu i zagrlim Minu koja je već bila u čučećem položaju. Dozvolit ću sebi da je isplačem, a poslije toga zabrinuti mislima da odlaze k njoj. Jednom stavljena točka treba da se poštuje.
"Podržavam tvoju odluku i razumijem stanje u kojem se nalaziš."
Riječi ohrabrenja stignu u trenutku kada se jecaji stišaju. Djevojka ispred mene zaslužuje medalju zbog trenutaka koje je provela sa mnom, ne kritikujući me čak ni onda kada sam griješila. Ostala je vjerna mojim izborima, bili oni pogrešni ili ne.
"Hvala ti za sve."
Usmjerim pogled k njoj, pri tom udahnem duboko. Mina je sušta suprotnost Ingi.
"Najbolje drugarice su uvijek tu jedna za drugu."
Klimnem glavom i otisnem usne na njezin obraz. Istina. Najbolje drugarice će uvijek biti jedna za drugu tu. Neće otići ni kada dođu loši trenutci.
"Možda prava prijateljstva nastaju iz loših trenutaka."
Podigne obrvu uz riječi.
"Ako ćemo gledati na nas dvije onda je istina da tako nastaju."
