Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Ups! Gambar ini tidak mengikuti Pedoman Konten kami. Untuk melanjutkan publikasi, hapuslah gambar ini atau unggah gambar lain.
"Ne mogu obući ovo, Inga."
Spustim na krevet njezinu haljinicu koja mi je dosegla više iznad koljena kada sam je obukla. Odmah sam je skinula. Ne osjećam se lijepo u tome i ne želim pored toga što sam obećala otići na mjesto koje me neće učiniti najsretnijom, pored toga obući ono u čemu se neću osjećati komforno.
Dobila sam odmah pogled od Inge koja je bila pri samom kraju spremanja. Iznenađenje! Spremiti će se prije mene što nije rijetka pojava za nju. Slegne ramenima te izvije obrve dok se u meni sve komešalo da ću puknuti na sitne dijelove, nastavim li odugovlačiti. Pljesnem dlanom od dlan, čvrsto držeći fokus pažnje na sebi.
"Obući ću farmerke i top majicu."
"Svaka tvoja top majica, nije top majica naprotiv doseže odmah do ruba hlača, ali ako ćeš se u tome lijepo osjećati. Obuci."
Čak i da se protivila i počela me nagovarati kako moja odjevna kombinacija nije za kluba u koji idemo. Ne bih je poslušala. Obukla bih opet isto. Nakon što sam navukla tamno plave farmerke na sebe za dva broja veće i obukla bijelu top majicu koja mi je dosezala kako Inga kaže do struka. Prešla sam na drugi korak, stavila sam malo maskare i sjaja za usne. Kosu pustila iz neurednog repa i mogla sam krenuti.
"Taksi nas čeka već minuta dole."
Klimnem glavom u znak da sam shvatila kako krećemo odmah. Uzmem bijelu torbicu koju mi je Inga posudila za večerašnji izgled, obujem starke i sačekam da zaveže štikle koje su se idealno slagale uz crvenu haljinu koja je sa strane imala šupljine i one su se vezale. Kosu je podigla u visoku punđu i po meni stavila previše šminke. Izgledala je poput žive barbike. Da. Sviđa mi se kada netko drugi obuče odjeću poput Ingine i obuje štikle, ali moja ličnost se ne slaže s tim. Ponekada mogu da obujem štikle, ali koje su upola manje nego njezine.
"Često se osjećam kao da sam ti dijete, a ne najbolja drugarica."
Izjavim nakon što izađemo iz automobila koji nas je doveo tačno ispred kluba u kojem će se održavati večer za nas. Gužva je već bila na samom ulazu, a o unutra ne želim ni da pomišljam. Ingina ruka se provuče ispod moje pa zajedno krenemo prema ulazu na kojem je stajalo obezbijeđenje. Pretpostavljam da su tu kako ne bi dozvolili da uđe drugi netko tko nije brucoš.
"Već me noge bole, tako da ću ti pozavidjeti što si u ravnom za nekoliko minuta."
Blago se nasmiješim. Znam kako bole noge kada obujemo štikle, a isto tako znam da se tako krivi kičma. Nisu štikle zdrave, ma koliko lijepo izgledale. Dečko koji mi je trebao otisnuti pečat na ruku nakon što vidi indeks je isti onaj dečko kojeg sam vidjela već par puta od dana kada sam došla. Oduzimao je dah svojom pojavom iako sam se trudila da ne bude tako. Njegovo tijelo je krasila policijska uniforma koja je itekako pokazivala mišiće.
Inga je već ušla. Blago sam je gurnula ispred sebe da ide prva, a onda sam došla na red. Kratko sam ga pogledala u oči, ali njegov pogled je šarao niz moj indeks. Sreća je ovaj put na mojoj strani. Počela sam osjećati nelagodu što je i ubrzano srce dokazalo. Držala sam Ingu za ruku dok me je vodila kroz klub, sve dok nam konobar nije pokazao naše mjesto. Smjestile smo se za stol koji je skoro iste visine kao i ja.
"Vodu."
"Pelinkovac s ledom."
Konobar je otišao po narudžbu, a dim je već pronašao mjesto u plućima. Zagušljivo je. Osim što dim remeti disanje, pomaže mu i gužva. Stojimo jedni do drugih. Ne znam odakle ovoliko brucoša. Inga je već počela da prati ritam muzike njihanjem kukova. Moj pogled je prošao preko kluba, kao da sam tražila nekoga, a da kažem kako ne znam nikoga, biti ću smiješna.
"Pored nas stoji Rafael sa svojim društvom."
Inga mi se približi i tiho izgovori na uho. Podignem obrvu u znak pitanja tko je Rafael.
"Savršeni dečko za kojeg se sve djevojke otimaju."
Objasni mi, ali samo prevrnem očima i slegnem ramenima. Ne želim razmišljati o djevojkama koje pristanu biti njegove marionete. Otpijem gutljaj vode i poslušam još jednu Inginu rečenica koja se borila s muzikom šta će biti jače. Razlog više što ne volim izlaziti. Ne čujem ništa što mi se govori.
"Ali on nije na fakultetu. Ne znam kako je ušao."
Ingi je bitno da je došla na zabavu, a o tome što će joj biti dosadno sa mnom, izgleda da nije razmišljala. Mislim da bi se neka baka više zanijela u ovu muziku od mene i počela barem da se pomjera, ali ne i ja. Stajala sam poput kipa u klubu gdje su svi vrištali ili ljepše rečeno pjevali i skakali ili ti ga plesali. Onaj dečko za kojeg mi je Inga rekla da se otimaju djevojke je za svojim stolom imao četiri ili pet djevojaka od kojih su minimalno dvije fokus pažnje zalijepile za njega, a jedna od njih mu je rukom prelazila niz leđa dok je drugom držala njegovu ruku, a on je nezainteresirano gledao ispred sebe.. u daljinu.
"Uvijek je takav, distanciran.. osim u krevetu, valjda."
Slegne ramenima pa mi izvuče osmijeh na kratko.
"Kako ih onda osvoji kada im ne poklanja pažnju?"
"On je njihov plijen. Ne mora ništa da radi osim da ode u sobu kada mu je do toga."
Sama pomisao na to mi stvori mučninu u želudcu. Zar se takve muške osobe u današnje vrijeme nazivaju muškarcima? Gdje je nestala borba za djevojku i njezinu pažnju?
