Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! Ang larawang ito ay hindi sumusunod sa aming mga alituntunin sa nilalaman. Upang magpatuloy sa pag-publish, subukan itong alisin o mag-upload ng bago.
Uspjela sam. Otjerala sam od sebe dečka kojeg sam zavoljela. Otjerala sam najbolju drugaricu koju sam smatrala sestrom. Šta radim pogrešno pa da ne mogu zadržati osobe do kojih mi je stalo pored sebe? Da sam bila drugačija, ostali bi pored mene. Rafael sada ne bi postao otac, ali Elenora, šta si mogla uraditi po tom pitanju? Dala si mu nevinost, u svakom trenutku si bila dostupna za njega i na intiman način, a njemu nije bilo dovoljno. Varao te je.
Borim se s unutrašnjim glasom dok sjedim na klupi nedaleko od kioska gdje radim. Došla sam nakon posla s dvije male flašice višnjevače da se opustim i razmislim o svemu. Mina će izaći s Leonom, tako da bih i kod kuće bila sama. Zato je bolje da me hladan zrak išamara kao što život radi neprekidno.
Nogama klatim ispod klupe dok naslonjena leđima na naslon gledam u nebo koje mi šalje pahulje. Uzmem jednu flašicu pa je otvorim i naspem nekoliko kapi u usta. Stresem se. Zašto radim ovo? Bila sam zagovornik da ne treba konzumirati alkohol, a sada sama pijem.
Život mi se promijenio, u kojem trenutku? Jesam li utjecala na njegove promijene? Zašto ih nisam spriječila? Nisam mogla jer nisam vidjela da mi se život ruši dok se nije kao kula od karata srušio do zadnje karte.
Gutljaj po gutljaj i jedna flašica se našla prazna pored mene dok misli nisu napuštale već napunjenu glavu pritiskom koji se preselio iz srca u mozak. Kamo sreće da sam mogla izbaciti iz srca Ingu. Rafael nije zauzeo ni upola mjesta koliko je ona. Izabrao je drugu pored mene. Treba li mi još jedan dokaz da ga trebam zaboraviti?
Zvuk zvona na telefonu mi privuče pažnje, a onda ga potražim u torbicu pored sebe. Mina. Nasmiješim se, ali ne odgovorim na poziv. Kada popijem još jednu flašicu koju sam kupila onda ću joj se javiti. Do tada želim biti još malo sama. Ugasim tonove jer ne želim da me netko ometa u razmišljanju i vremenu koje želim posvetiti samo sebi. Moram početi više misliti na sebe jer u suprotnom neće biti dobro po mene.
Uzdahnem duboko nakon što ustanem s klupe i shvatim da su mi hlače mokre. Jesam li, možda, očekivala da ću biti suha kada ustanem, a znam da su klupe mokre i padavine česte? Još jedan novi gutljaj mi pokvasi grlo i pošalje trnce kroz tijelo, zbog kojih se stresem. Pomjerim glavu prema mjestu gdje trebam krenuti, ali mi u tom trenutku jak udarac odzvoni u glavi. Nije me nitko udario. Nikoga nema, ali alkohol čini svoje.
Vratim se na klupu, bez obzira na to što je mokra jer sam se već pokvasila, a da hodam, nisam trenutno u stanju. Moram sačekati da prođu vrtoglavice i bolovi u glavi ako mislim otići kod Mine. Ne mogu provesti noć na klupi, nisam beskućnik u pravom smislu te riječi, ipak imam gdje prenoćiti. Zahvaljujući Mini koja mi je ponudila smještaj i hranu. Gdje bih bila da nemam nje? Moram joj se odužiti na adekvatan način.
Ne mogu više piti. Spustim flašicu na klupu, ali ona završi na tlu. Toliko o mojim sposobnostima kada popijem nekoliko gutljaja alkoholnog pića. Ne smijem piti ako mislim sebi dobro. Želim li?
Telefon je pokazivao mnogo propuštenih poziva te jedan sat i petnaest minuta poslije ponoći. Usne mi se razdvoje kada vidim koliko je već vremena prošlo. Mina me je zvala već jedanaest puta, čak me je i Danimir zvao sedam puta, a imam pozive s nepoznatog broja, taj broj me je zvao četiri puta.
"Gdje si, Elenora?"
"Zašto mi se ne javljaš? Brinem se."
"Javi mi se čim vidiš da sam te zvala. Čekam tvoj poziv."
Sve su poruke stigle s Mininog broja, a ni na jednu nisam odgovorila. K vragu! Djevojka mi je mnogo pomogla, a ja nisam u stanju ni da joj se javim, ma ni da joj pošaljem poruku. Isključila sam tonove i mislila da ću dobiti slobodu s tim. Nisam ni pomislila da ću je zabrinuti. Danimorov poziv se prikaže na ekranu. Bez razmišljanja povučem slušalicu te se javim.
"Molim..?"
Kada pročistim grlo, izgovorim kratku riječ, a onda dobijem mnogo povratnih. Nisam ih očekivala, ali su mi prijale. Ugrijale su mi dušu iako je čitavu noć studen bila u njoj.
"Gdje si, Elenora? Zabrinuli smo se za tebe."
Blagi smiješak mi se pojavi na licu.
"Hoćeš li..doći po mene?"
Alkohol mi dadne određenu dozu snage i hrabrosti pa ga pozovem da dođe po mene. Mina ne treba izlaziti po noći sama, svašta se može dogoditi, a nema automobil. Danimir mi je jedina opcija.
"Naravno da ću doći, samo mi reci gdje si?"
"U parku pored..kioska gdje radim."
"Dolazim odmah."
Tin. Tin. Tin. Poziv prekinut, ali osmijeh još uvijek na usnama. Kako bih otišla kući da me je odbio, rekavši da ne želi doći po mene? Pronađem Minin broj u imeniku iako su mi se svi kontakti duplirali pred očima. Uspjela sam je pozvati.
"Halo? Elenora. Gdje si do sada? Kako si? Je li sve u redu?"
Niz pitanja dobijem, a volje za odgovoriti na njih nimalo. Grlo mi se steže od gorčine koja se nalazi u njemu.
"Dobro sam. Želim ti reći..da će Danimir doći..po mene i..da se ne brineš."
"Jesi li ti to pijana?"
"Mhm."
Promrmljam.
"Sada ću se čuti s Danimirom, a od tebe očekujem objašnjenje kada budeš u boljem stanju."
Klimnem glavom kao da će me vidjeti i prekinem poziv jer nisam više mogla držati telefon na uhu. Ponestalo mi je snage. Mučnina me savladava. Hoću li se onesvijestiti?
