Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
Hodala sam zajedno s Ingom prema izlazu gdje je stojao Rafael s velikim buketom crvenih ruža. Možda ne čeka mene. Nije mi rekao da će doći. Šta ako je našao još jednu djevojku ne znajući da obadvije idemo na isti fakultet? Srce mi je počelo ubrzano kucati, a Ingino stezanje za ruku bilo je dovoljno jako da se pokušam napraviti kao da me ne dotiče.
"Došao je po neku djevojku s ružama."
"Nikada ga nisam vidjela da čeka djevojku."
"Da. Istina. Uvijek su one njega čekale."
"Blago onoj koja će dobiti cvijeće od njega."
Slušala sam razne rečenice dok sam bila sve bliža njemu. Kada me vidi, osmijeh se pojavi na njegovim usnama i jednu ruku raširi tako da mi pokaže spreman zagrljaj.. za mene!
"Jadničak na šta je spao."
"Gadura."
"Sponzoruša."
Uzvratila sam zagrljaj bez obzira na razna dobacivanja, negativnim komentarima, ali sam brzo napravila korak unatrag i spojila pogled s njegovim. Šta ovo radim? Zašto sam ga zagrlila pred svima? Ne. Ne smijem ovo dozvoliti. Elenora se mijenja i nisam zadovoljna s novim promijenama.
"Izvoli, vilo. Mali znak pažnje."
Pruži mi buket prelijepih, crvenih ruža, ali samo odmahnem glavom. Inga me laktom gurne, neprimijetno. Njezin znak mi je rekao da trebam uzeti buket pa sam je ovaj put poslušala. Pružim ruku ka njemu uz osmijeh.
"Hvala ti. Nisi trebao."
"Želio sam te vidjeti."
Njegova ruka završi na mojoj. Još uvijek smo bili centar pažnje, a kako i ne bi. On dečko kojeg svaka djevojka želi, a ja djevojka koja ga ne zaslužuje. Djevojka koja nije lijepa ni pola koliko je on.
Okrene se prema Ingi, a onda joj pruži ruku u znak pozdrava, na što ona odmah uzvrati. Pogled vrati na mene pa mi postavi pitanje na koje nisam znala šta trebam odgovoriti.
"Imaš li vremena da odemo na piće?"
"Možemo li se skloniti odavdje. Ne mogu podnijeti ovoliko pogleda na sebi."
Frknem iznervirano i krenem prema izlazu. Koračali su istovremeno sa mnom, sve do kapije fakulteta. Strpljenje je nestalo, a pogledi su se povećavali kao da se režisira film. Njegov dodir za nadlakticu zaustavi moje kretanje. Stanem i okrenem se prema njemu.
"Nemoj dozvoliti da te dotiče njihov pogled. Zanemari ih."
"Ne mogu da zanemarim riječi koje mi govore kao ni to što neprestano gledaju u nas otkako smo stali."
Izvučem ruku iz njegove.
"Zašto si uopće došao? Da nisi došao, sada se ovo ne bi dogodilo."
Frkćala sam ljutito kroz zube. Krivila sam ga jer on zaista jeste jedini odgovoran za ovo. Zbog njegovog dočeka sam ismijavana.
"Smiri se, El."
Sada se i Inga uključila u naš razgovor.
"Biti ću od danas glavna tema ismijavanja na fakultetu."
"Njima je krivo što nisu s njim. Ljubomorne su, a stati ćemo i tome u kraj."
"Pa neka budu s njim. Meni ne smeta."
Nije me zanimalo što stoji pored mene i čuje sve što govorim. Treba da čuje. Okrenem se sada prema njemu.
"Nađi sebi neku drugu pa joj dolazi ovako na fakultet i pravi scene."
Inga me uzme za ruku, a u tom trenutku i on dođe do nas. Ona me pusti, a on uhvati za ramena i okrene tako da stojim naspram njega. Gledala sam ga u oči.
"Ja ne želim drugu, Elenora. Sve su tako.. iste. Obične."
"Pusti me."
Pokušam se izvući iz njegovog okvira, ali bezuspješno. Nije me puštao.
"Ostaviti ću vas same da riješite. El, vidimo se kod kuće."
Nisam uspjela ni da joj odgovorim, već je išla od nas. Iskoristi priliku kada ga nisam gledala i privuče me na prsa. Kada vidim da Ingu neću zaustaviti, pažnju vratim na njega. Podignem pogled i suočim se s njegovim.
"Privlačiš još veću pažnju s ovakvim ponašanjem."
Tiho izgovori, ali dovoljno da čujem svaku riječ.
"Koja sam po redu s ovog fakulteta da si došao po nju?"
Ironično ili ne. Zanimalo me je. Možda sam zbog toga dobila mnogobrojne poglede.
"Nećeš mi vjerovati kada ti kažem, ali ti si prva po koju sam došao. Jedina si oko koje se pokušavam potruditi da vidiš koliko si poželjna, a isto tako da vrijediš."
Jesu li ove riječi bile upućene da se u trenutku osjećam bolje? Ako jesu, uspio je. Koliko su istinite? Ne znam. Ne mogu mu vjerovati.
"Možda nisam dečko kojeg zaslužuješ, ali si me osvojila.. više nego što sam očekivao."
Govorio je tiho, ali opet toliko glasno da su mi riječi odzvanjale u ušima. Stojala sam nepomično u njegovom zagrljaju i moram priznati, barem sebi, da sam se osjećala sigurno.
"Spreman sam da se promijenim na neki način, ako će to značiti da ćemo uspjeti."
Naši pogledi se spoje, a dahovi pomiješaju zbog previše blizine. Da li mi je s ovim riječima priznao da mu se sviđam ili sam samo preuveličala..?
"Mogu li ukrasti jedan..?"
Usnama je krenuo prema mojim, vrijeme je stalo pa sam samo sklopila oči i primila njegove hladne usne. Odvojim usne od njegovih te sklonim pogled u stranu, ali njegov dlan na mom obrazu, zaustavi moju namijeru i vrati pogled na njegove tamne oči.
