Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Hoppla! Dieses Bild entspricht nicht unseren inhaltlichen Richtlinien. Um mit dem Veröffentlichen fortfahren zu können, entferne es bitte oder lade ein anderes Bild hoch.
Neke stvari se moraju završiti da bi druge počele. Razmišljao sam, ne izgovarajući nijednu riječ kao povratnu informaciju dečkima koji su mi saopćavali naredne korake koje im je podijelio Aleksej. U zadnje vrijeme radi veći dio mog posla, svjestan da mi fokus ne drži pažnju duže od tri sekunde.
"Kolike su šanse da ćemo proći, gazda?"
Udahnem duboko, a onda spustim šaku na stol koja proizvede odjek. Naizmjenično pogledam u njih petoricu koji su zajedno sa mnom sjedili za okruglim stolom.
"Više smo sigurni kada nas ti rasporediš."
Nadoveže se drugi na prethodne riječi, ali tiše no svakako sam ih čuo.
"Aleksej vas nikada nije doveo do situacije zbog koje trebate sumnjati u njega."
Svaku riječ sam izgovorio s naglašavanjem, ali i svaka riječ je bila čista istina.
"Nikada niste pali zbog njegove organizacije, ali zbog vaše nepažnje.. bilo je nekoliko problema."
Još uvijek sam prebacivao pogled s jednog na drugog tako da ih zahvatim sviju. Gledaju u mene, a kada ih pogledam, rijetko koji da zadrži pogled, obore ih na stol.
"Neću da čujem pogovore. Jasno?"
Jasno. Jasno. Jasno. Jasno.
"Ti si nam gazda."
Nikada ne može biti svima jasno. Uvijek se netko mora istaketi kao da mu nije jasno.. samo ne znam zbog čega je tako moralo biti i ovaj put jer pokušavam ostati smiren, a oni me tjeraju da ne budem takav.
"Isto tako je Aleksej moja zamjena i više neću da vas čujem."
Udarim šakom od stol u znak da je naš razgovor o Aleksejevom naređivanju završen. Ima potpuno pravo nad njima kao i ja. Riječi žalbe neću da uvažavam.
"Ako ste završili s pitanjima, možete ići."
Jedan po jedan ustane sa stolice i uz pozdrav napuste prostoriju. Nagnem se na naslon i prekrstim ruke u laktovima, a potom pogledam u plafon, nervozno ispuhujući zrak.
Posao ide bez problema, a onda dođu oni sa suvišnim pitanjima i stvore nervozu. Uzmem telefon kada zavibrira u znak da mi je stigla poruka pa je otvorim, s nadom da ću dobiti bar jednu poruku od nje, za ovih mjesec dana, ali nije bila ona. Naravno.
"Kada ću te vidjeti?"
Zaključam telefon pa ga odložim na stol. Odgovorit ću kasnije. Možda je s njim ili s nekim trećim. Sa mnom nije niti želi biti. Ne kajem se što sam postupio na onakav način jer da joj je stalo do mene, uradila bi nešto po tom pitanju.
Vrata se otvore i prije nego što izustim da ne ulaze bez kucanja. Ugledam Alekseja koji u nekoliko koraka dođe do mene i sjedne preko puta uz riječi.
"Rekao sam ti da se žale."
Odmahnem glavom te ustanem i iz ormarića dohvatim dvije čaše i bocu konjaka koju u nekoliko pokreta spustim na stol pa napunim čaše.
"Večeras je velika noć."
Ne želim ni s njim voditi debatu o tome. Ako sam rekao da će se brinuti o raspodjeli poslova neko vrijeme onda će se brinuti i ne postoji osoba koja će promijeniti moje mišljenje. Uvijek je tako bilo.. osim što sam jednoj djevojci dozvolio da mi zakorači u život tolikom mjerom da je utjecala na dosta aspekata, ali ona više nije u mom životu. Tako je željela pa sam joj dao prostora da pokuša s dečkom koji je pokazao njezino pravo lice.
Živio sam u zabludi. Mislio da će odnos između nas trajati.. a onda je vidio s drugim. Od tada više ne želim pokušati ni s jednom djevojkom ono što sam želio s njom.
"Velike pare su u pitanju."
"Riješit će. Dobra im je postava."
Aleksej odmahne glavom pa spusti dlanove na obraze, a nakon što ih skloni izgovori.
"Trebaju se pokazati jer poslije toga ih čeka još veći zadatak."
Itekako. Ako padnu sada, sljedećeg puta neće dočekati. Poslat ću druge osobe umjesto njih da obave posao za koji bi dobili pozamašnu sumu novca, ali saznat ćemo brzo kome će pripasti novac i zadatak do sad pa mogu reći najvažnije.
"Do sada su radili kako treba."
"Nego.."
Spusti ruku na stol pa se nagne preko nje tako da mi bude bliže, a onda čujem pitanje, za koje se nisam nadao.
"Jesi li odlučio šta ćeš s onom malom?"
Usne mi se razvuku u valovitu liniju pa se na kratko zakikoćem, ironično.
"Sada su mi druge stvari mnogo važnije."
Prođem rukom kroz kosu i zaustavim je iza vrata pa se počešem, slušajući njegove riječi.
"Nekada su ti žene bile isto tako važne."
"Osim u slučaju kada imam bitan posao za koji se moram spremiti."
Odgovorim, pokušavajući završiti temu o ženama. Shvatio je na pravi način te se nasmijao i fokusirao pažnju na zadatke koji nas sljeduju.
"Siguran sam da ćemo riješiti."
"Dobro ili manje dobro. Vidjet ćemo."
Udarim dlan od dlan pa nagnem čašu i otpijem nekoliko gutljaja. Aleksejov pogled počiva na meni, kao da me proučava.
