Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
"Nervira me."
Mina izgovori nakon što ispričam sve što se dogodilo na fakultetu. Ona ne može očima gledati Ingu nakon što sam izašla iz njezinog stana. Do tada ju je trpjela zbog mene, tako ona kaže.
"Hvala ti što me uvijek saslušaš."
Spustim dlanove na hladnu ploču koja čeka da nju spustim dasku i počnem spremati hranu za prodaju. Krajem oka pogledam u Minu koja s dozom ljutnje reže luk, pritisak noža jasno pokazuje kako se osjeća.
"Nikada neću shvatiti osobe poput nje."
Frkne i ostavi nož na stol, potom se približi, spuštajući ruke na moje. Spojim pogled s njezin.
"Zašto mi ne dozvoliš da joj kažem nekoliko riječi?"
Odmahnem glavom. Ne želim da se Mina miješa u probleme koje imam s Ingom. Zbog čega da bude okružena problemima ako nema potrebe za tim?
"Nije mi drago ni što se Sarah miješa."
Slegnem ramenima, znajući da na Sarah ne mogu utjecati jer se ona ne želi suzdržavati ni od koga, pogotovo ne od Inge ili osobe sličnoj njoj. Mina bi isto uradila, ali kako će se onda ponašati prema meni? Neće one moći uvijek biti pored mene i štititi me.
"Možda bi dobro bilo da odgovoriš na prozivke. Ako šutiš, vidjet će da može pa će i nastaviti.. nažalost."
Posljednju riječ kaže tiše od prethodnih, a onda me privuče u zagrljaj. Nismo marile što su nam ruke prljave. Uzvratila sam toplinu koju mi je poklonila. Gdje bih bila da je nema? Morala bih se vratiti kući i ostaviti fakultet.
"Doći će gazda. Bolje je da radimo."
Mina se odmakne od mene nakon izgovorenih riječi. Ne bi bilo dobro da nas vidi kako stojimo na jednom mjestu, besposleno. Dobila sam prostor i zaželjela da ne mislim na Ingu. Počnem guliti krumpir, ali me u trenutku sledi dobro poznat glas.
Podignem glavu i za pultom ugledam Rafaela s djevojkom. Grlo mi se stegne, a kada pogledam prema Mininom mjestu, shvatim da je krenula prema njima. Uzmem je za ruku i spriječim njezino kretanje, ali svoje usmjerim prema njima.
"Zdravo. Izvolite?"
Hvatala sam svaki atom snage kako bih se ponašala onako kako dolikuje. Profesionalno. Rafael me pogleda, a onda uzme njezinu ruku te im ispreplete prste. Na što se blago nasmiješim. Čekajući njihov odgovor. Nepoznata djevojka podigne pogled s jelovnika na mene te izgovori.
"Ćao. Može veliki pomfrit i hot-dog."
Klimnem glavom, zahvalno te joj uzvratim osmijeh. Zna li za mene ili ne zna? Ne treba me ni zanimati. Refleksno spustim pogled na njezin stomak kada pogleda u Rafaela.
"Želiš nešto popiti?"
Pogleda u nju, a onda pogleda u mene. Zašto mu se oči ne sjaje ako je sretan kako se ponaša? Djevojka slegne ramenima uz riječi.
"Prirodni sok. Šta ćeš ti?"
Njegove oči potraže moje kao da mi želi nešto reći, ali samo izusti kratko.
"Fantu i pomfrit."
"Samo to?"
Djevojka mu postavi pitanje, ali njegove oči se zadrže na mojima.
"Dovoljno je."
"Bit će gotovo za desetak minuta."
Pogledam u nju s osmijehom na licu, a onda se na peti okrenem i krenem prema mjestu gdje će im napraviti narudžbu. Mina dođe do mene pa uzme već spremljen pomfrit koji se treba pržiti.
"Jesi li dobro?"
Tiho postavi pitanje na koje ni sama nisam znala odgovor. Ponašam se kao da ga ne poznajem, ali srce lupa s nadom da ga neće čuti.
"Ne brini."
"Mogla sam ja.."
Odmahnem glavom i produžim prema frižideru. Nosit ću se s tim. Uslužit ću ga i neću dozvoliti da posao ne obavljam zbog njega. Zašto je došao kod mene s njom pored mnogo drugih objekata u kojima mogu jesti? Rafael zna da radim. Nije morao doći, ali zašto bi izbjegavao mjesto u kojem voli jesti samo zbog toga što radim?
"Ja ću."
Spustim ruku na Mininu koja je željela uzeti tacnu i odnijeti je do njih. Ne! Želim ga vidjeti, ali neću priznati da je on razlog. Nitko ne mora da zna.
"Vaša narudžba. Izvolite."
Djevojka mi se ljubazno zahvali. Možda ne zna za mene. Ponašala bi se drugačije da zna tko sam. Zapravo, tko sam Rafaelu kada me je ostavio zbog nje? Nitko. Uzvratim joj osmijeh, a onda pogledam u njega koji drži novac za platiti. Pri uzimanju nam se ruke dodirnu, a trnci koji se sjure niz kičmu dovedu da se svaka dlaka na koži podigne visoko.
"Bez kusura."
"Hvala.."
Guši me blizina koju osjećam s njim dok drži svoju, trudnu djevojku za ruku. Okrenem se nakon što se zahvalim da bih nastavila obavljati posao.
"Otišli su."
Mina mi se obrati nakon nekoliko minuta, a pluća dobiju pravo na disanje. Udahnem duboko pa se okrenem prema njoj, tako da leđa naslonim na ploču i ruke presavijem u laktovima.
"Jesi li dobro?"
"Nadam se da jesam."
Slegnem ramenima pa sklopim oči na trenutke, a kada ih otvorim, izgovorim još jednu rečenicu.
"Život ide dalje."
Bez obzira koliko nas boli gubitak osobe koju volimo, nastavimo dalje. Možemo se protiviti, ali život neće čekati na nas. Krast će nam vrijeme, što je brže moguće.
"Večeras izlaziš ranije s posla. Zato mi pomozi sada."
