Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Ops! Esta imagem não segue nossas diretrizes de conteúdo. Para continuar a publicação, tente removê-la ou carregar outra.
"Slušam te."
Stanem ispred njega, odmah kada izađe iz kafića te nam spojim poglede i osjetim strah od onoga što će doći. Rukom prođe kroz kosu i prošara pogledom oko nas.
"Možemo li sjesti u automobil?"
"Ne možemo, Rafael."
Podigne obrvu, zatim prođe pored mene i krene prema automobilu.
"Rekla sam da ne želim u automobilu razgovarati."
Okrene se prema meni.
"Ne želim o tome razgovarati ispred kafića, gdje me svi mogu čuti."
Cinično se nasmijem pa krenem prema njemu, ali ga ne stignem jer se već smjestio u automobil. Šta on koji vrag radi? Ni vrata mi nije otvorio, kao što je to radio svaki prethodni put. U redu. Otvorim sebi vrata pa sjednem na suvozačevo mjesto, s jačim zatvaranjem vrata, odzvoni pa se ironično nasmije.
"Je li istina da ćeš postati otac?"
Upali automobil pa stisne gas, bez da mi odgovori.
"Istina je, zar ne?"
Pogleda u mene, a onda još jače nagazi na papučicu i udari šakom od volan. Dovoljno mi je. Znam da sam čula istinu od meni nepoznate djevojke, a njemu itekako poznate.
"Nije kako misliš."
Kratko izgovori kao da će s tim sve riješiti, a neće ništa. Vozili smo se prema meni nepoznatom mjestu.
"Uspori!"
"Mislio sam da nećeš saznati."
Pogledam u njega, širom raširenih očiju dok srce ubrzava otkucaje iz sekunde u sekundu.
"Postati ćeš otac?"
Tiho izgovorim jer za viši glas nisam imala snage. Zaustavi automobil na prvom odmaralištu pa mi uzme ruku, ali odmah je izvučem iz njegove.
"Istina je.."
Njegov glas mi odzvoni u ušima kao da galami, a ne da priča, možda čak tiše nego što je dobio pitanje. Spusti pogled dok se tišina razlije po automobilu. Očekujem da nastavi razgovor, a on izgleda očekuje od mene da budem ta koja će ga pitati.. ili koja će mu se obratiti. Šta bih mu mogla reći?
"Elli."
Dozove me. Suočim pogled s njegovim koji ne izgleda sretno i zadovoljno. Ne bih ni ja bila sretna da netko otkrije istinu o meni koju sam planirala skrivati čitav život? On bi sakrivao da ima dijete? Kakav je to otac? Kakva je to osoba? Da li bi se i meni desilo isto u slučaju da sam ostala trudna? Ostavio bi me i otišao drugoj koja nije trudna?
"Nisam želio da bude.."
"Da nisi želio, ne bi imao intimu s njom.. ali si joj napravio dijete i to je reklo posve drugačije od onoga što ti govoriš."
Moram biti jaka! Hrabrost mi je potrebna. Trebam se suočiti s još jednom činjenicom koja će me uništiti.
"Šta ti trebam reći na sve ovo, Elli..?"
"Ne trebaš ništa jer mi je dovoljno što znam da ćeš postati otac."
Njegova ruka krene prema mojoj, ali je smaknem. Postati će otac i nema potrebe da me dodiruje. Spusti pogled na volan.
"Ne želim te izgubiti, Elenora."
Vrati pogled na mene koja nisam sklanjala pogled s njega. Nemam razlog da ga se stidim, ali on ima itekako razlog da spušta pogled od mene. Treba ga biti sramota.
"S nama je gotovo, Rafael."
Odgovorim mu.
"Ne želim biti sa zauzetim dečkom.. ako si još uvijek dečko."
Dodam.
"Zašto radiš ovo? Kao da sam želio postati otac."
Ironično se nasmijem.
"Stvarno nisi želio?"
"Nisam."
"Kada legneš u krevet s djevojkom. Trebaš biti spreman da se može svašta dogoditi pa i trudnoća."
Uvijek treba biti na oprezu i paziti. Koliko se dogodilo neželjenih trudnoća, upravo zbog osoba kao što je Rafael? Volim ga, ali ove stvari nisu dobre. Njegovo ponašanje nije u redu.
"Djevojka nije kriva za tvoju nepažnju ili da to nazovem pohotnom željom za odvođenjem svake ženske osobe u krevet."
"Elenora."
Uhvati me za ruku, ali ovaj put malo jače, tako da je nisam uspjela izvući. Približi mi se pa osjetim njegov dah na svom licu. Samo nam je mjesečina pružala svjetlost.
"Stalo mi je do tebe."
"Tebi nije stalo ni do jedne."
Činjenica koja me razara, ali ne mogu pobjeći od nje.
"Ne znaš voljeti."
Drhtim.
"Učini djevojku sretnom jer će ti roditi dijete. Nemoj biti kreten."
Slobodnu ruku spusti na obraz, zadrhtim, znajući da smo zadnje minute zajedno. Htjela sam s njim biti čitav život, ali nemoguće je. Rafael ne zna biti s jednom djevojkom. Uvijek mu je potrebno nekoliko njih.
"Nemoj mi raditi ovo, vilo."
"Uništio si nas."
Odmaknem se od njega pa iskoristim trenutak i izvučem ruku iz njegove.
"Prihvatiti ću dijete, ali neću biti s njom. Mogu toliko uraditi. Želim biti s tobom."
"Ali ja ne želim biti s tobom. Ne mogu biti poslije večerašnje noći, koliko god da želim."
"Srediti ćemo sve, samo ostani pored mene."
Odmahnem glavom. Želim, ali ne mogu. Kako da budem s njim, a druga djevojka će mu roditi dijete?
"Želim da me odvezeš kod Mine."
"Ali.."
Suze su mi se već nakupile u očima, ali nisam mogla preći preko ovoga. Ne mogu biti s njim. Privuče me u zagrljaj koji sam uzvratila, a kada shvatim s kim se grlim. Odmah se odmaknem uz riječi.
"Ili me vozi ili ću ići sama."
Ništa nije odgovorio, samo je upalio automobil i krenuo. Pogled posvećen prozoru jer ne želim da me gleda kako plačem, a kada stane, izađem bez riječi i potrčim prema zgradi. Nemam hrabrosti da se okrenem jer ću ga vidjeti.
