Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
اوووه! هذه الصورة لا تتبع إرشادات المحتوى الخاصة بنا. لمتابعة النشر، يرجى إزالتها أو تحميل صورة أخرى.
Truditi se da ne zaspeš kada sjediš na udobnoj stolici i u toploj prostoriji dok profesor predaje gradivo koje te uspavljuje. Mnogo je teško. Nisam mislila da će mi prvo predavanje kod niskog, sijedog profesora biti uspavljujuće. Predmet se činio daleko drugačije od iscrpnog predavanja.
Jedni su tipkali po telefonu, u njih se uključila i moja najbolja drugarica koja je sjedila pored mene. Pažnja joj je bila posvećena tipkanju poruka jednom od dečki s kojima se dopisuje. Razlikujemo se mnogo.
Dok ja mislim kako je životna svrha pronaći jednog dečka koji će ti prije svega biti dobar prijatelj, a ujedno i dečko. Inga smatra da ako u jednom dečku nešto nedostaje, pronaći će u drugom i imati će sve.
Studenti koji nisu tipkali po telefonu, razgledali su okolo, pažnju pokušavajući usmijeriti na profesora, ali im nije išlo najbolje kao ni meni. Znam da sam došla učiti i pozorno slušati profesore kako predaju jer tako ću brže zapamtiti kada budem učila, ali.. nekada baš i nije onako kako smo zamislili.
"Pauza od pola sata."
Nekolicina studenata je ostala sjediti dok su drugi napravili buku pomijeranjem stolica koje su proizvele određen stepen škripanja. Drugi su odmah počeli razgovarati, a Inga i ja smo se samo pogledale te se nasmiješile.
"Već mi je dosadilo."
Otpuhne nervozno pa krene koračati prema izlazu iz učionice. Hodala sam uporedno s njom, slušajući šta govori.
"Tek je drugi dan."
Njezin pogled završi na meni pa sklopi ruke u laktovima i nastavi koračati.
"Kolike su šanse da pristaneš ako te pitam da se ne vratimo više?"
Postavi mi pitanje na koje je već znala odgovor, što je i osmijeh na licu dokazao.
"Slažem se da nije zanimljivo, ali ću se vratiti."
Odgovorim joj. Dosadno mi je toliko da mogu zaspati na predavanju, ali odlazak s istog mi neće ići u prilog. Moram se vratiti.
"Eno ga!"
"Zgodan je."
"Lijek za oči."
Djevojke koje su koračale ispred nas su komentarisale dečka koji je došao do stražara. Inga je također gledala u njegovom pravcu kao da je gospodin savršeni stigao. Visok dečko, tamne kose i izraženih mišića u uskoj, atlet majici je razgovarao s čovjekom ispred nas.
"Nije ni čudno što djevojke uzdišu za njim. Je l' da, El?"
Pogledala sam preko ceste i prešla, a na njezino pitanje sam odgovorila tek kada je svoju ruku provukla oko moje.
"Pa i nije nešto."
"Ma daj, zezaš me?"
Mislim da su je čuli i drugi prolaznici koji su se približavali trgovini u koju smo išle i nas dvije. Slegnem ramenima pa kratko odgovorim.
"Kao i svaki dečko."
"Samo što se za ovog djevojke bore da legnu s njim u krevet pa iako to znači da će mu samo jednu noć gužvati postelju."
Prevrnem očima. Od takvih dečki bi svaka djevojka trebala da bježi. Ženskaroši. Takvi samo mogu donijeti bol i tugu u život. Iskorištavaju djevojke i onda ih odbace od sebe kao da su smeće. Kako se takvi mogu svidjeti nekome? Šta se desi s djevojkom kada se zaljubi u takvog dečka?
Suvišno je govoriti o djevojci koja se silno trudi zavesti dečka kojeg će imati samo na kratak period? Znajući da će izaći s njom jednom, eventualno dva puta i ostaviti je.. čemu takvi izlasci, uopće?
"Troše vrijeme na nebitne stvari."
Izgovorim, sigurna u svoje riječi. Ako već žele dečka onda bi trebale tražiti osobu s kojom mogu trajati.
"Pogledao me je!"
"Mahinalno je pogledao u tom pravcu. Nije gledao u tebe."
"Nemoj se nadati, Alina."
Jasno sam čula djevojke kako se raspravljaju o dečku koji je pogledao jednu od njih.. ali druge joj ne dozvoljavaju da misli tako. Osporavaju njegov pogled ka njoj kao da se radi o ne znam koliko bitnoj stvari. Uzmem kiflice sa sirom i sok te krenem prema blagajni. Inga je šutila cijelo vrijeme kroz trgovinu pa je bilo neobično jer ona je osoba koja voli mnogo da priča.
"Ali meni se ne ide na predavanja!"
Frkne nervozno na mene kao da sam joj kriva što će predavanja početi za nekoliko minuta. Uđem u učionicu ne osvrćući se na njezin bijes koji je isijavao toliko da se osjetio u zraku.
"Što se brže navikneš na predavanja i učenje. Biti će ti lakše."
Jesam li je uspjela motivisati? Naravno da nisam jer sam sigurna da ni mene ove riječi ne bih motivisale da mi ih netko kaže u situacijama kada mi se nešto ne da raditi. Sjedne na stolicu pored mene pa lice smjesti u ruke te se nasloni na stol, teškog uzdaha.
"Vremenom će biti mnogo lakše."
Nježno joj pređem rukom niz leđa. Voljela bih da je mogu utješiti, ali svjesna sam da ne mogu. Ingi nije drago što je počeo fakultet.
