Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oups ! Cette image n'est pas conforme à nos directives de contenu. Afin de continuer la publication, veuillez la retirer ou mettre en ligne une autre image.
Prvi radni dan na poslu. Samo još jedna djevojka je radila sa mnom na usluživanju dok su kuhari bili odvojeni od nas u svojoj kuhinji. Trema je još uvijek prisutna i mislim da me neće napustiti narednih nekoliko dana, sve dok se ne počnem navikavati na novo mjesto i da ću dolaziti u kontakt s mnogim ljudima.
"Zdravo, Elenora."
Podignem pogled s tostera kada čujem dobro poznat muški glas koji je i sada uspio da natjera trnce da mi siđu niz leđa. Ovaj posao je imao nekoliko pravila, a jedno od tih jeste da svakog kupca dočekamo s osmijehom na licu pa sam tako morala biti nasmiješena i ispred Danimira.
"Zdravo!"
Ljubaznost je drugo pravilo jer kako kaže gazdarica, ako ne budemo ljubazni, gosti će odlaziti i nećemo imati posla pa će biti prisiljeni da zatvore, a to ne žele. Što je razumljivo, naravno. Određena pravila se moraju poštovati na svakom poslu pa tako i na ovom.
"Izvoli? Želiš nešto pojesti ili popiti?"
Mislila sam da će mi glas puknuti, ali sam nastavljala raditi svoj posao. S druge strane je stajao on, obučen u crnu košulju s osmijehom ispod kojeg su se jasno prikazivali bijeli zubi. Gledao me je tako.. umiljato.
"Može hamburger i fanta, uzmi sebi što želiš."
"Ne mogu ništa, hvala ti."
Okrenula sam se i počela spremati narudžbu. Jedva sam čekala da se sklonim od njega, a onda sam čula kako razgovara s nekim dečkima. Snašla sam se i napravila hamburger, a onda otišla do frižidera po sok i donijela mu. Spustim narudžbu na pult tako da ne dodirnem njegove ruke.
"Hvala ti."
Veselo se zahvali, ali se ne skloni.
"Uzmi barem sok, ima mnogo posla. Biti ćeš žedna do večeras."
Odmahnem glavom, ne želim ništa da uzmem od njega, ali želim da ga pokušam nagovoriti da pruži šansu Ingi. Radno mjesto nije mjesto za takve stvari. Otkucam mu račun te ga pružim, a on izvadi novac i plati.
"Zadrži ostatak."
"Ne treb.."
Njegova ruka se spusti na moju koja je još uvijek držala kusur i čekala da uzme.
"Rekao sam nešto, Elen."
"Hvala."
Promucam jedva izgovoreno hvala i sklonim ruku. Izgleda da još uvijek ne želi ići.
"Došao sam da bar nekoga znaš od kupaca. Možda će ti biti lakše."
Osmjehne se. Pomislila bih da se brine o meni i da li će mi biti teško na poslu ili će ipak biti malo lakše no nisam imala pravo na to. Opominjala sam samu sebe kako trebam biti ljubazna prema kupcima te sam samo zbog toga, uzvratila osmijehom.
"Mogu li dobiti malo vremena nakon posla za razgovor?"
Je li ovo on mene zove da izađemo? Nisam stigla odgovoriti jer je jedan dečko, koji stoji iza Danimira počeo govoriti.
"U slobodno vrijeme je muvaj, a ovdje ima još nas koji želimo jesti."
Pogledam prema dečku koji se obraćao Danimiru i u mislima vratim film te pomislim da je to možda dečko, kako se zove.. ne mogu se sjetiti, ali mi je Inga govorila kako se djevojke otimaju za njega.
"Doći ću kasnije."
Danimir mi namigne i pogledom pokaže na ostale koji žele da budu usluženi. Ne trebaš dolaziti jer ne želim izaći s tobom. Otišao je, a pultu se približio visok, crn dečko koji je do prije nekoliko trenutaka razgovarao.
"Izvoli?"
"Ćao i tebi."
Nasmiješi se, skenirajući me. Da, nova sam, ali ne trebaju me svi gledati kao da sam došla iz svemira i počela raditi.
"Ćao."
Uzvratim.
"Može pomfrit i pohovani pileći odrezak."
Klimnem glavom potvrdno pa odem i naručim drugi dio njegove narudžbe u kuhinji, a prvi spremim jer je na nama bilo da pravimo pomfrit. Ubrzo je bilo sve gotovo pa mu odnesem i spustim ispred njega.
"Izvoli."
"Hvala ti. Mogu dobiti još mineralnu?"
"Naravno."
Odem do frižidera pa donesem, a onda otkucam račun i pružim mu.
"Jesi sigurna da je ovoliko?"
Na trenutke mi se zaledi sve, pogriješila sam? Pogledam u ekran i vidim da ipak nisam pogriješila te udahnem duboko, a onda čujem Minu kako mu se obraća uz objašnjenje.
"Pojeftinila je piletina."
Slegnem ramenima kada dođem do njega i uzmem novac te naplatim, ali prije toga čujem rečenicu.
"Ne treba kusur, popij kavu."
"Nisi trebao."
"Trebao sam."
Osmjehne se.
"Hvala ti."
Uzvratim osmijeh, a onda ga ispratim pogledom. Dobro, možda je zgodan, ali ništa više od toga. Još uvijek mi nije jasno šta djevojke vide na njemu i zbog čega se otimaju za njegovu pažnju? Radno vrijeme je išlo brže od očekivanog, možda zato što je skoro pa uvijek bio netko za pultom i tražio svoju narudžbu. Prvi dan nije protekao loše, za sada, a imam još sat vremena. Nadam se da za to vrijeme neće ništa loše da se dogodi.. ali onda sam ugledala njega.
Mislila sam da je zaboravio na to što je rekao ili još bolje na pitanje koje mi je postavio. Trebam li iskoristiti taj trenutak da ga pokušam nagovoriti da bude s Ingom? Ne znam. Ako izađem s njim, neće biti fer prema Ingi.
"Jesi se umorila?"
Nasloni se laktom na pult, okrenut bočno, ali pogledom na mene.
"Nisam. Želiš nešto?"
Pomjeri glavu naprijed pa nazad.
"Želim da izađemo."
"Ne izlazim s prijateljičinim dečkom."
Hladno odgovorim, gledajući ga ravno u oči. Nisam se ustručavala. Inga mi je ispričala sve, ali sam ga namjerno oslovila njezinim dečkom. Želim vidjeti njegovu reakciju i kako će postupiti. Moram ih spojiti.
"Nisam joj dečko, Elen."
"Ali ćeš biti."
Odmahne glavom. Uniforma na njemu mi jasno pokaže da je na poslu. Stoji mu kao nijednom policajcu. Oblikuje njegovu figuru te ga čini dodatno muževnim.
"Samo nekoliko minuta da ti objasnim neke stvari jer ne želim da me gledaš kao da bi me ubila."
"Nisi dužan meni da ih objašnjavaš.."
Njegova ruka na mojoj, prekine disanje, a ne rečenicu. Izvučem ruku ispod njegove, a onda nastavim rečenicu, uz duboki uzdisaj.
"Inga čeka tvoj poziv."
"A ja čekam tvoj odgovor."
Podigne obrvu, usporedno prolazeći rukom kroz kosu.
