Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
Od jednog bambusa mi neće ništa biti, zar ne? Tražila sam utjehu u njemu dok sam gledala Ingu kako sjedi pored Danimira uz poneki poljubac na njegovom obrazu. Željela sam ići kući, ali mi nije dozvolila, govoreći kako neće ona ostati sama s Danimirom i njegovim najboljim drugom koji će noćiti kod njega iako je trebala ona ostati s njim večeras. Došlo je do promjena.. jer je Leon popio više nego što je trebao.
"Čime se bavite?"
Sjedila sam podignutih nogu na kauč i naslonjena na jednu ruku dok mi je u drugoj čaša. Nisam imala ni volje, a ni želja nije prisutna za razgovor iako nas je obadvije pitao. Danimir nijemo gleda ispred sebe potom usmjeri pogled ka Ingi koja je odgovarala na postavljeno pitanje.
"Studiramo."
Zakikoće se kao da nisu znali, ali ubrzo nastavi govor, dovoljno pijana da se smije na svaku riječ, nebitno tko ju izgovori pa se tako smijala i sama sebi dok je mene blam gutao. Danimirov pogled završi na meni, a onda ga sklonim jer sudar naših pogleda neće dovesti ni do čega dobrog i pozitivnog.
"Elenora traži posao."
"S čim se želiš baviti?"
Upleo se u razgovor i Danimir, obraćajući se meni dok su misli išle ka tome da želim nestati s ovog mjesta. Popijem gutljaj pa se stresem iako nije bilo ni ljuto, a onda čujem kako je Inga poljubila Danimira. Nije bilo potrebe za mojim odgovorom. Leon je pio svoje piće i gledao u plafon, zanimljivo mu je izgleda koliko i meni.
"Elenora, s čim se želiš baviti? Možda ti mogu pomoći."
Grub, dubok muški glas postavi slično pitanje kao prije nekoliko momenata, uz njega dodajući još jednu rečenicu u kojoj mi jasno nudi pomoć, drugi put večeras. Je li prema svakoj drugarici od djevojke dobar? U dubini duše sam se nadala da nije primijetio kako sam se izgubila tek kada sam došla i vidjela ga, upoznala.
"Rekla sam joj da ne treba raditi, ali ona želi."
Inga odgovori na njegovo pitanje i spasi me. Ne želim voditi razgovore s njim, koliko god da želim. Zabranjen mi je pa isto tako i traženje pomoći od njega.
"O kojem poslu se radi? Šta želi?"
Inzistira da mu se odgovori. Možda je dečko zaista dobar i želi svima pomoći. Drugi odgovor i razlog ne bih imala. Ispreplela je prste s njegovima, čvrsto ga držeći.. a moj pogled se uvijek mora naći gdje ne treba? Udahnem duboko, ali neprimjetno.
"Nije ti bitno, zar ne, El?"
Sada me i ona pozove u razgovor s njima. Klimnula bih glavom, ali neće biti od koristi jer je polumrak.
"Mogu raditi bilo šta samo da radim."
Odgovorim.
"Traži se radnica u kiosku brze hrane preko puta fakulteta gdje idete."
Njegove riječi me natjeraju da se stresem, a odmah nakon toga naslonim leđa na naslon. Vrijeme je da se smiriš i budeš prisebna, Elenora. Šta ti se dešava, zaboga?
"Imaš vezu za taj posao?"
Inga mu se obrati, na što on odmah odgovori bez ikakvog oklijevanja i čekanja.
"Naravno. Možeš sutra otići na razgovor poslije predavanja."
Podignem pogled ka njima. Možda ne bih trebala uzeti njegovu ponudu, ali ako će to značiti da ću raditi i moći zaraditi dodatni novac koji mi je itekako potreban. Ne mogu odbiti.
"To bi bilo sjajno!"
Što se mene tiče, može se i ona dogovoriti s njim pa meni da prenese kada mogu doći.
"Oni svakako traže studente za rad. Mislim da bi ti odgovaralo."
"Našli smo ti i posao, El."
"Ako me prime."
Sada se i moj glas čuje.
"Riješiti ćemo to, ne brini se."
Ležala mu je u krilu i opet se počela smijati dok je visoko držala njihove ruke podignute, isprepletenih prstiju.
"Hvala."
Tiho izgovorim, ali sasvim dovoljno da čuje moju zahvalu za uslugu koju će mi učiniti. Nikada ne bih rekla da ću otići na zabavu i pronaći posao. Još manje ne bih vjerovala da će mi dečko kojeg nisam mogla izbaciti iz misli, ponuditi da radim.
"Uvijek sam dostupan ako mogu nekome pomoći."
Da. Tako sam mislila. Osoba je koja želi svima pomoći. Inga je prava sretnica. Osim što je pronašla dečka koji zrači ljepotom, isto toliko zrači i dobrotom. Rijetki su muškarci poput njega. U većini slučajeva, dečko koji je lijep, oslanja se na ljepotu i misli da će zbog nje dobiti sve, ali izgleda da postoje pravi muškarci.. samo što su zauzeti.
"Želio bih malo s tobom nasamo, Inga."
Prokleto su me zaboljele riječi koje je izgovorio, ali sam samo spustila pogled na pod.
"Naravno, ljubavi."
Trebati će mi vremena da se naviknem na činjenicu da mi se svidio pogrešan muškarac. Možda će mi trebati još više vremena da se naviknem na prizor koji ću gledati često u životu. Inga i Danimir.
"Vratiti ćemo se brzo."
Kao da su njegove riječi upućene više meni nego Leonu jer je mene gledao dok ih je izgovarao.
"Hoće li ti biti problem ostati nekoliko minuta sama s Leonom?"
Sada mi se obrati najbolja drugarica pa samo odmahnem glavom uz jednu, jedinu riječ.
"Uživajte."
Gledala sam ih kako zajedno odlaze prema vratima kroz koja će izaći za nekoliko koraka i onda će uživati jedno u drugom. Drago mi je zbog nje, bez obzira što mi je teško zbog mene.
