Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Prošlo je već deset dana. Svakodnevno sam joj slao poruke, inzistirao da se vidimo i pokušamo riješiti problem, ali nisam dobio odgovor ni na jednu poruku. Zvao sam je, ali nije se javljala. Donijela je odluku da me ne želi više u svom životu i moram je prihvatiti. Od početka sam znao da je ne zaslužujem. Mogao sam imati svaku, ali ne i onu koju sam želio.
"Koja je to flaša po redu, brate?"
Aleksej spusti ruku na moje rame pa mi postavi pitanje, na koje se samo nasmijem. Druga flaša po redu, a tek su dva sata poslijepodne. Koliko ću ih ispiti do večeras?
"Od onog dana nisi trijezan."
Sjedne preko puta mene i uzme flašu iz koje sam sipao pa natoči sebi. Rukom prođem kroz kosu svjestan da moram prihvatiti realnost jer neću moći ovako dugo.
"Podijelio sam im dužnosti i danas, ali se žale na tvoj nedostatak. Moraš se vratiti poslu."
Već tri dana me opominje za posao. Znam da su dečki navikli raditi po mom principu. Uhodani smo.. ali isto tako znam da ni Aleksej neće promašiti ni u jednom trenutku niti gubiti vrijeme.
"Pogledaj se na šta ličiš."
Nizao je rečenicu za rečenicom. Svaka je nosila težinu. Poslije nje ću se teško vratiti na prošlo. Znam da mogu mnogo bolje od jeftinih djevojaka. Više neću pristajati na takve ponude iako sam ih za vikend dobio mnogo. Izlazak u klub nije mogao proći bez toga, ali šta mi vrijedi? Nemam onu koju želim.
Podignem glavu sa stola na kojem sam lupkao prstima, nastojeći otkloniti barem djelomično dozu nervoze koju sam posjedovao. Ako vas zanima da li mi je pomoglo. Odgovor je negativan.
"Hladni kralj se zaljubio? Jesi li se upoznao s osjećajima koje nosi ljubav?"
Cinično se nasmijem pa protrljam lice dlanovima i odlučim progovoriti.
"Bolje sam živio dok za njih nisam znao."
Njegov pogled nije ostao ravnodušan. Prostrijelio me je s njim. On je osoba koja me konstantno opominjala da prestanem s izlascima u kojima se ne dogodi ništa više od fizičkog zadovoljstva. Sugerirao mi je na pogreške.. a kada sam upoznao nju. Moju vilu očiju boje meda. Bio je ponosan na mene jer sam se počeo mijenjati, na bolje.. tako mi je govorio.
Slušao sam njegove savjete kako se trebam ponašati prema njoj, ali jedan nisam poslušao. Onaj zbog kojeg sam sada u ovom položaju iz kojeg ne mogu uraditi ništa da je vratim. Govorio mi je da priznam istinu, da joj kažem čime se bavim, ali nisam. Izabrao sam da šutim jer je nisam htio izgubiti. Na kraju sam dobio što nisam htio.
"Ako je želiš vratiti. Prije toga moraš vratiti sam sebe jer to što činiš od svog života. Neće dobro donijeti ni tebi, a ni njoj s tobom."
Odmahnem glavom, svjestan da je ne mogu vratiti. Izabrala je život bez mene i što se prije pomirim s tim. Lakše ću živjeti.
"Stalo joj je do tebe, mangupe."
Nasmijem se. Trebam li vjerovati u njegove riječi, izjavu koju je rekao prije svega nekoliko sekundi..? Zašto bih vjerovao u laži?
"Ali joj moraš dati vremena. Ona mora prihvatiti posao s kojim se baviš."
"Neće ga prihvatiti."
Demantujem.
"Znaš šta je bilo sve s nama dvoje, a vidi nas sada."
Namigne mi.
"Život ne možemo zamisliti jedno bez drugog. Prihvatila je da će možda u nekim situacijama njezin dečko biti u riziku, ali da ona neće biti umiješana u to. Braniti ću je životom ako dođem do te situacije."
Aleksej se nikada nije sramio priznati koliko mu je stalo do djevojke. Na glas je jasno govorio sve što misli i osjeća. U nekim situacijama ga nisam mogao razumijeti, ali onda sam upoznao nju. Pokazala mi je šta znači kada ti se netko sviđa više od fizičkog izgleda.
"Dadni joj vremena."
Koliko joj vremena treba? Deseti dan prolazi, a od nje ni poruke ni poziva. Meni se ne javlja. Od sutra će ponovno raditi kiosk te se i s tim tješim. Tamo ću je moći vidjeti.
"Planiraš li nastaviti s poslom?"
"Naravno, brate."
"Onda ustani."
Ustane i on s naredbom da trebam učiniti isto. Poslušao sam ga jer tko mi želi bolje nego on?
"Idi kući. Okupaj se, spavaj i večeras se vidimo u deset."
Znam da će biti teško zaspati, ali moram se otrijezniti. Izašao je iz našeg podzemnog skrovišta i otišao. Udahnem duboko pa pogledam u telefon. Nije mi odgovorila, ali njezin osmijeh s pozadinske slike, na trenutke mi ugrije srce.
"Jedva čekam da ti jednog dana šapnem kako smo uspjeli, vilo."
