An Injury

Leaves That Cut

Bijela Corvetta parkirana uz rub ceste usred ničega sjajila se pod slabom mjesečinom.

Kapljice rose hvatala su se na svaku površinu dok mu se trava drobila pod platnenim tenisicama - panika i tjeskoba pravile mu gorko društvo. Dlanovi su mu drhtali i imao je problema s disanjem. Prsti su ga boljeli od udaraca koje je zadao, čeljust od onih koje je dobio.

Oslonio je dlanove preko očiju, dio pištolja ležao mu je preko čela, dio padao uz sljepoočnicu.

Da se uvjeravao cijelo vrijeme da donosi dobre odluke, uvijek mu je došlo na naplatu jer uvijek je i bio u krivu. On nije bio snažna osoba, pomislio je. Bio je kukavica.

Imao je sve, no nije imao ništa.

"Ne mogu više stajati ovdje."

Gil se podmetnuo ispred njega zbog čega su se zamalo sudarili, "Razmisli!"

"O čemu se tu ima razmišljati? Reci mi. Ovdje smo. Ovdje je kraj. Tako smo blizu! Mogu vidjeti kuću odavde! Ništa nas ne bi trebalo zaustavljati. Zašto onda ti činiš to?!"

"Jer ne znamo što možemo očekivati i na što se pripremiti. Mogao bi učiniti svari puno gorima! Costa će bi ovdje uskoro i onda možemo nastaviti."

"Ne mogu vjerovati da si ga zvao. Trebam ići! Stojim ovdje od kako smo stigli. Zbog tebe!"

Pokušavao je ostati tih zbog jeke, no jedva se suzdržavao.

"Stradat ćeš ako odeš! Pogotovo ako odeš bez nekakvog pojačanja. Zar misliš da je pištolj dovoljna zaštita? Uostalom, jesi li uopće siguran da možeš uperiti pištolj u nekoga? U pravu osobu? Poznajem te. Sišao si s uma i poduzimaš svašta trenutno, ali znam da nećeš ispaliti ni jedan metak. To nisi ti."

"Zašto me onda zaustavljaš ako znaš da neću nikoga ozlijediti?" Ispružio je ruke.

"Jer, iako ti to ne možeš, oni mogu! A ti imaš dovoljno sreće da naletiš na nešto slično!" Vikao je, "Spasit ćemo je. Ako smo do sada čekali --"

"Nemoj reći to." Zatvorio je oči, sporo strujanje zraka prelomilo mu se preko lica.

"Nisam htio zvučati tako, ali znaš jako dobro što sam mislio."

Pogledao ga je, glas mu je sada bio miran i ravan, "Moram ići. Znaš to. Moram učiniti nešto. Za nju. Nakon svega... Nakon jučer. Ovdje je zbog mene."

Gil mu se približio, "Nisi imao izbor. Bruna je kriva. Ona te prisilila, zar se ne sjećaš? Prijetila ti je njezinim životom."

"Trebao sam promisliti bolje, pronaći drugo rješenje. I zato moram krenuti. Razumijem ako se to krši s tvojim mišljenjem. Možeš ostati ovdje. Ja moram ići."

Gil ga je gledao, mašući glavom i tapkajući stopalom o pod nervozno. Da je mogao, bio bi ga zavezao za drvo samo kako ga ne bi morao pustiti. No, uskoro je promrmljao nešto i klimnuo.

Neymar je uzvratio, nestavši mu odmah s vida.

Skočio je s razine na kojoj su se nalazili, stopivši se s visokim lišćem i biljem. Cesta kojom su stigli iz grada vodila je u više predjele planina i gora zbog čega su na raznim lokacijama bili brojni vidikovci. Pogled je danju bio nevjerojatan, a noću, kad bi mjesečina bila jača, možda čak i čarobniji.

Neymar se morao spustiti sve do dna. Kuća se nalazila na prostranoj privatnoj plaži i, iako je bio na tom mjestu kad su bili mlađi, nikada nije dolazio ovim putem. Još manje, hodao. Pokušavao je raditi što manje zvukova. Bio je na oprezu u svakoj sekundi. Uši su mu osluškivale svaku moguću promjenu iako je duže vrijeme čuo samo svoje disanje i udaranje srca.