An Injury

When Death Says "Hi"

Uzdahnuo sam, čvrsto stisnuvši kapke. Činilo se kao da me nije čula. Ili to samo ja možda nisam bio dovoljno glasan.

Ponovno sam je dozvao, moji kapci i dalje su se bili čvrsto držali jedni uz druge.

Koliko sam god puta trepnuo, ona se prljavština preko mojih zjenica činila još gušćom, još prljavijom. Bio sam tu, negdje, ali kao da su mi tijelo i um bili odsutni. Kao da sam bio stranac sam sebi.

Nisam se imao na što osloniti, ni na koji osjet, osim na činjenicu da sam ležao raširenih nogu, opuštenog vrata i bolnih, umornih očiju kao da sam bio umirao. Moja su leđa bila prikovana uz grubu zemlju, prsa uskomešana i statična uz nedovoljno kisika koji se nikako nije mogao probiti niz moj i, sveukupno, nisam se mogao, a još se manje usudio, pomaknuti.

Borio sam se sam sa sobom i čupao vlastiti um iz ovog mjesta - gdje god da sam se nalazio - grebao sam noktima i trgao zubima, ljutio sam se, bjesnio, tražio sam sebe, dozivao sam sebe, samog sebe, i istovremeno strahovao jer nisam imao pojma kako sam uopće došao pred ovaj mrak, pred ovu hladnoću.

Gotovo u agoniji, gledao sam kroz mrak u svojim očima. Kako mi se samo nebo sigurno rugalo sada. Postao sam tako slijep i bespomoćan. Više ni ne znam jesam li se tražio ili sam još više bježao i udaljavao se. Nisam čuo ni vlastite udarce srca. U početku su bili slabi, ali barem sam ih čuo. Samo je neka jeka ječala prema meni i postajala suviše glasna i tužna za moj duh, približavala mi se i pretvarala se u mrmljanje, pa u jecanje, pa u plač. Ostao sam zatečen ljepotom plača i opustio se.

Htio sam se osloniti o površinu ispod sebe, dići glavu, dići trup pa zatim i cijelo tijelo. Želio sam ih povući uza se, barem koliko sam mogao uz ono malo snage, ali moje se ruke nisu dale podalje od onoga što su držale. Bile su poput zmija bačene i omotane oko tijela koje je neprimjetno, još uvijek zamagljeno u mojim očima, bilo ležalo na meni, na mojim prsima, na mom trbuhu, nogama, preko cijelog mene.

Zastenjao sam kroz naprezanje, a onda zaskvičao u boli jednom kad sam pokušao dignuti glavu.

Prisjetio sam se tada vriska koji je još odzvanjao u mojoj glavi. Ženski vrisak parao je moje misli poput sjekira i noževa. Čuo sam komešanje i šuškanje, prestrašeno disanje blizu svog lica, udaranje srca i fućkanje vjetra u školjci svojih ušiju, a onda su se moje bačene ruke odjednom - kao što se otvaraju kazališni zastori na početku neke drame - i s mojih je prsa nestao teret dopustivši kisiku da uleti i ispuni ih do zadnje stanice.

Zakašljao sam, boreći se sam sa sobom i trepćući nekontrolirano brzo ne bi li se epizode magle i crnila u mojim očima napokon posložile i izoštrile mi sliku.

Vrisnula je glasno i povukla me tako snažno da su se moja glava, vrat i prsa podigli i već u sljedećem trenutku ja sam sjedio.

Blagi su me dlanovi okrznuli po obrazima nekoliko puta ne bih li se, vjerojatno, osvijestio.

"Prestani me plašiti i pogledaj me."

Udarila me ponovno. Okršaji Maisinih hladnih dlanova i mojih obraza postajali su jači, nije posustajala.

"Čujem te, ali..." Prislonio sam dlanove preko lica i pritisnuo ih čvrsto preko očiju.

"Nemoj ih dirati."

Osjećao sam sve što je radila i nije me boljelo. Bila je slaba ovako i onako, i njezini ponovni udarci nisu bili ni približno bolni, ali kada sam nakon jednog jačeg udarca koji se razlio po mom obrazu shvatio gdje sam, moje su se oči odjednom raširile u čudu, upijajući sve moguće boje, nijanse, sjene, svjetlosti i zasićenja kao da sam bio slijep cijeli život.

"Stani..."

Digao sam ruke ispred sebe pokušavši se uspraviti. Obranio sam se uhvativši je jedva oko zapešća, iako je na zvuk mog glasa već bila umirila svoje pokrete.