An Injury

Deep Inside, We Found The Answer

Probudila se. Opet. Treći put od kako je zaspala, a to nije bilo tako davno.

Okretala se po postelji kao da je sanjala nešto grozno ili kao da je imala vrućicu pa su je virusi ili bakterije neprestano napadali. No, bila je u potpunosti zdrava, ne uzimajući u obzir njezinu ozljedu prsnog koša čija bol je ovako i onako prestajala. Bilo bi joj draže da se budila zbog bolesti. Ovako joj je bilo teško suočiti se s činjenicom da je strah bio taj koji bi je prodrmao i izvukao u stvarnost.

Ovaj put je barem znala da više nema povratka snu jer san joj ni nije započeo kako bi trebao.

Otvorila je kapke, suočivši se s polumračnom sobom. Rolete su bile spuštene samo tri prsta iznad kraja tako da je mogla vidjeti tamnoplavo jutro prije nego se u potpunosti izlegne iz svog jata i postane žuto, sparno. Ležala je na boku, sa priljubljenim dlanovima između obraza i jastuka. Nije htjela dizati glavu.

Još malo. Govorila si je. Svjesna sam da neću više spavati, ali još samo malo.

Barem toliko malo da izbjegne neku lošu vijest i odgodi susret s mamom i Joanom koje su je jučer izmrcvarile pitanjima.

Nježno je prošla palcem uz flaster na jagodici kažiprsta. Sitan komadić stakla probio joj je kožu kad se oslonila na pod dok je čistila razbijene ostatke čaše sinoć. Nije boljelo ni približno kao situacija u kojoj se nalazila. Voljela bi da je mogla izvaditi tu bol iz sebe kao što je izvadila stakalce. Još je uvijek razmišljala o tome kako se uspjela obraniti tako glupim izgovorom i kako to da su joj mama i Joana povjerovale.

Možda nisu. Možda se samo pretvaraju predamnom.

Uzdahnula je i odlučila se podići na lakat. Protrljala je lijevo oko srednjim prstom, pazeći da se ne okrzne uglom flastera koji je stršao. Zjevnula je kad se dizala u sjedeći položaj.

Muška figura oslonjenu uz zid nasuprot, navela ju je da se lecne.

Skvrčila je noge prema sebi, pogledavši u stranu.

"Dobro... jutro."

"Što je dobro u njemu?" Neymar je promrmljao.

Maisa se smotala pod njegovim turobnim glasom. Nije ga ni očekivala ovdje, kamo li trebala razmišljati o tome što će mu odgovoriti na takvo pitanje nakon svega. Još se nije ni probudila kako treba.

"Pa... sve? Valjda..."

Nije voljela vidjeti ga takvog i čuti mu taj gorak ton u glasu. Osjećala se pomalo izloženom, a Neymarova prisutnost u sobi u kojoj je spavala nije bila zaslužna za to. Bojala se da će mu na licu vidjeti koju masnicu jer bio je baš takva osoba koja bi se upustila u tučnjavu, ali više se bojala da će ga zateči upravo ovakvog. Bez ogrebotine.

"Ustani i spremi se. Moramo ići."

Stao je nasred sobe s dlanovima u gornjim džepovima hlača, gledajući uokolo kao da je sve ovo bilo sasvim normalno. Pravio se kao da su već imali neki dogovor i kao da je Maisa znala na što je mislio tako siromašnim i naglim zahtjevom.

Izvukla je ruke iznad pokrivača, otkrivši gola ramena, "Kamo?"

"Objasnit ću ti kada krenemo. Nemamo mnogo vremena." Tjerao ju je blagim pokretima tijela.

"Je li se nešto dogodilo?" Upitala je sumnjičavo, "Je li s mamom sve u redu?"

"Da."

"Što je onda bilo?"

Nije odustajala. Imala je razloga brinuti se.

Zaspala je tek u kasnim jutarnjim satima. Bilo bi u redu da je samo previše razmišljala, ali više od svega se brinula za njega i za ono što je bio kadar učiniti. Pustila ga je jučer da ode u onakvom stanju. A što je i ona tako sitna mogla učiniti osim ispružiti ruke koje ovako i onako nisu bile dovoljno duge ni snažne da bi ga zaustavile? Dovoljno ju je navlačio uokolo tim dlanovima.