An Injury

Through Gritted Teeth

Parkiralište je bilo pusto, s tek tri, koliko sam uspio vidjeti i koliko sam bio upoznat s takvom tehnologijom, izvrsna automobila kojima se sada pridružila i moja bijela Corvetta. Bila je subota, godljivo topla ljetna subota, i većina je ljudi vjerojatno otišla u grad ili na plažu gdje su se organizirali dobri tulumi.

Izašao sam. Gil je učinio isto, Jô za njim. Zaslužan je za sve što smo postigli u vezi Aylin. Učinio sam prvi korak i ispričao mu se zbog burne reakcije nakon što je prolio informacije o meni koje nije trebao. Dugovao sam mu barem toliko.

Ušli smo u zgradu jedan za drugim. Jô je klimnuo kao da je davao signal da je zrak čist te nastavio pratiti četvrtasto stepenište, za njim Gil i ja.

Požurio sam stepenicama, prošavši uskoro pored njih obojice.

Uskoro sam stigao na kat, zagledavši se u dubinu hodnika. Bilo je nešto u tom zraku, u toj atmosferi i ambijentu zbog čega je srdžba preotela moju vanjštinu i moju unutrašnjost. U jednom zamahu. Mogao sam pasti na koljena od tog osjećaja. Nešto je u smaragdno zelenim zidovima bilo trulo da su odbijali misteriju. Da su me punili hladnoćom i usamljenošću. Kao da sam se gušio odjednom.

Cvjetna tekstura ipak je osigurala mekoću oštrim potezima boje te dala malo zraka mojim plućima tako da se mogao kretati dalje.

Skenirao sam pust hodnik, začuvši iza sebe prisutnost dva prijatelja u čijem sam društvu stigao, a zatim se suočio s
s bijelim vratima, boreći se protiv crnog serifnog fonta koji je ispisivao broj 322.

Riječi su mi se vratile u glavu, ponavljajući se kao da je netko pritiskao tipku ponovno pokretanja.

"Zašto misliš da ću te poslušati?"

"Hoćeš... ako tako jako želiš dokazati da si nevin kao što kažeš."

Nasmijao sam se, "Čujem li krivo ili mi zvučiš kao da i sam znaš da nemam veze s tim sranjima? Priznaješ li?"

"Nema se tu što priznavati, Neymar. Vjerujem svojoj sestri bezuvijetno. Na tebi je da dokažeš da nemaš prste u tome jer ako se Aylin nešto dogodi, ti ćeš odgovarati za to."

Zasiktao je, njegova promjena raspoloženja osjećala se i preko mobitela.

"Naravno da neću. Ti i ja obojica znamo koliko hirovita tvoja mala sestra može biti. To što joj toliko vjeruješ unatoč svemu što ti je priuštila, a i meni, nije moj problem. Jednom kad te uvuče u neko govno, bit će prekasno da to shvatiš." Stisnuo sam čeljust, "Vidimo se u prokletom restoranu za sat vremena."

"Neću biti tamo. Nađimo se u Promenade Palladiumu..."

"Odjebi s tim spikama, Calvo. Neću proputovati pola grada zbog tvoje sestre, još manje zbog tvoje ustrtarene guzice." Zaokrenuo sam se polukružno, gledajući u Gila skupljenih obrva, "Doći ću u Azul. Za sat vremena, Calvo. Nemoj me zajebavati. Znaš da sam kratak sa živcima."

"Ti se pobrini da poneseš dokaze koje si spomenuo. Meni prepusti mjesto sastanka. Aylin i ja ćemo biti u sobi 322. Budi tamo za sat vremena."

Srsi su me prošli od glave do pete kada sam pritisnuo kvaku i ušao. Nalazio sam se u nekom začaranom krugu, u mraku i u trepetu, nadao se skorom padu tereta s leđa koji su Aylin i Veysel bacili na mene ni ne okrenuvši se pritom. Mučilo me i grizlo što se netko usudio dirati tako duboko u povjerenje koje sam imao. Možda sam se trebao zabrinuti jer sam ga tako olako dao određenim ljudima.

Kao što sam i očekivao, Alyn i Calvo čekali su me u nepromjenjivom izdanju, ona u oskudnoj haljini golih ramena, oslonjena stražnjicom uz rub stola; on s čašom u ruci ispunjenom s tek jednim preostalim gutljajem Bourbona čija je kristalna boca bila na stolu koliko sam vidio kad sam ušao dublje i zaustavio se na sredini prostorije.