An Injury

Bittersweet Perfumes

"Brzopleta si."

Lupe bi mi znala govoriti.

"Brzopleta si i to bi te ozbiljno moglo koštati jednog dana."

Kladite se u to da je nisam slušala jer ćete zasigurno dobiti tu okladu. Koje su bile šanse da ću u onim malim, primitivnim ulicama upasti u nevolje radi nečega kao što je brzopletost? Bila je veća vjerojatnost da ću naletjeti na metak ili da će me netko zgrabiti usred bijela dana i odvesti tko zna kamo.

Mane ovdje nisu stvarale problem. Bilo je dovoljno naći se na krivom mjestu u krivo vrijeme i odjednom biste bili izbrisani s lica Zemlje kao da nikada niste ni postojali. Jednog dana vidjeli biste susjeda kako šeta ulicom ili dolazi iz kupovine s druge četvrti, a sljedećeg ga dana više ne bi bilo -- osobito ako se upustio u bilo kakve mutne poslove s nekim ljudima.

U ovom slučaju, jedna je brzopleta odluka bila mnogo strašnija od tih tipova i moje četvrti.

Stojim tu, pred njim, gledam ga s neopisivim strahom dok mi kroz tijelo prolaze trnci, a kroz glavu stvari za koje nisam ni znala da postoje, u srcu mi tisuće sićušnih iglica koje me probadaju na nekako čudan način, u trbuhu oluja, očaj, uzbuđenje.

Nisam smjela. Znam. Tražila sam izlaz. Bojala sam se, najiskrenije, i samo sam željela otići podalje od ovih vlažnih, sivih zidova, ali njegove su šarenice sada tražile moje, osjećala sam to u periferiji svog lijevog oka iako mi je glava bila duboko pognuta.

Pitanja bez odgovora, čuđenje i strah nadilazili su moje tijelo. Bila sam nepoželjan gost. Štoviše, nikakvi gosti ovdje nisu bili dopušteni.

"Neymar, srušit će se ako se ne obučeš i ne prestaneš paradirati uokolo s tim zvučnikom."

Netko je doviknuo iza mojih leđa. Nisam se osvrnula.

Digla sam glavu, pažljivo i u strahu, i moje su oči odmah pronašle i pale ponizno pod njegove. Oko vrata mu je bio ovješen ručnik, lice i kosa mokri, a usne nepomične i umorne. Buljila sam pokušavajući umiriti svoje disanje. Zjenice su mu sjajile i prštale ravno u mene, boreći se istovremeno sa stvarnosti koju nije mogao podnijeti, boreći se protiv sebe jer bile su tako dubinski i istinski tužne.

Žurno sam progutala slinu, a on, Neymar, najednom je krenuo prema meni, uputivši neobične poglede ljudima koji su mi bili iza leđa. Prošao je pored, onako ležerno, kao da ni nisam stajala tamo potpuno zatečena. Zadahtala sam pod pritiskom njegove prisutnosti i ostala stajati na mjestu.

"Tko je to?" Hrapav je glas sada došao s moje lijeve strane.

"Molim? Koje?" Netko je promrmljao, "Misliš na nju? Nemam pojma tko je to."

"Nemaš pojma?"

"Tako je."

"Thiago, nemoj me zajebavati." Hrapavost je sada postala gušća, "Tko je ona i što radi ovdje? Gdje su zaštitari i osiguranje?"

Sledila sam se.

"Ne znam. Kao što vidiš presvlačim se i spremam se izaći." Odgovorio je pomalo napeto.

Tišina je na kratko ispunila zrak. Nikome to nije palo teško, osim meni.

"Dobro pa je li barem rekla zašto je ovdje, kako se zove, ili bilo što kvragu?"

"Odakle da ja znam tko je, zašto i gdje? Ne, nije ništa rekla. Zašto mene ispituješ? Evo ti nje pa je sam pitaj. Siguran sam da zna govoriti, uz malo sreće."

Raširila sam kapke u trepetu, trljajući dlanove jedan o drugi kako bih se riješila neugodnog znoja. Znala sam da su se svi umovi pitali što će se sljedeće dogoditi. Barem sam se ja pitala, a neugodna tišina nije pomagala u tome.