An Injury

We Both Know That It's Wrong

Obris mobitel koji je osjećao u prednjem džepu svojih hlača svaki put kad bi se pomaknuo, činio ga je pomalo nervoznim. Nije bio siguran treba li obaviti poziv jer takve se stvari nisu rješavale preko telefonskog razgovora. Radije bi obavio što je morao u četiri oka. Oklijevao je.

Neymar je stajao usred radne sobe kad su ulazna vrata zalupila tiho. Obratio je pažnju na svijetle korake, osluškujući kako postaju glasniji što su mu bili bliži.

"I mislila sam da ćeš biti budan."

Maisa je ušla na njegovo blago zaprepaštenje zbog čega nije progovorio neko vrijeme. Osmjehnula mu se kad ga je ugledala, uputivši se u njegovom smjeru. Odmjerio ju je od stopala do očiju. Činila mu se smirenom. Presvukla se i obula druge tenisice, a prašnjavim mrljama na njezinim rukama nije bilo ni traga.

Pomislio je kako se zasigurno dugo tuširala i, iako je nikada nije vidio golu, slika kakvom ju je zamišljao postojala je u njegovom umu kao živa. Osjećao je nostalgiju za njom iako je bila upravo ispred njega.

Provukla je ruke kraj njegovog struka kako bi ga mogla zagrliti. Nije izvadio ruke iz džepova. Samo je sklopio oči sjetno i pokušao ne razmišljati o zagrljaju.

"Nisam te očekivao." Pogledao je u stranu.

"Rekao si da ćeš nazvati prije spavanja, ali nisi."

"Nisam zaboravio, ali mislio sam da bi bilo bolje ovako. Pretpostavio sam da ćeš spavati u ovo doba." Objasnio je, "Kako su tvoji?"

"Drže se. Mama je popila lijek i zaspala. David se zatvorio u sobu. A ja... Ja nisam mogla. Nemirna sam. Razmišljam o tome cijelo vrijeme."

"Zrak bi ti godio. Postoji park oko zgrada. Mirno je i nema toliko ljudi u ovo doba dana." Savjetovao je.

"Probala sam. Prolazila sam onuda malo prije. Ali, htjela sam biti tu."

Obrazi su joj bili rumeni, oči svjetlucave dok mu je promatrala lice s tako male blizine.

"Tvoji će se zabrinuti ako skuže da te nema."

"Prošlo je vrijeme kada su provjeravali gdje sam. Svejedno bi znali kamo sam otišla." Gledala ga je. "Umoran si. Zašto ne bismo otišli odmoriti? Danas je bio dug dan. I ja sam umorna..."

"Zaista ne bi trebala biti ovdje." Promrmljao je, gledajući u pod.

"Osjećala sam se usamljenom. Čudno je i prazno tamo. Razgovarali smo već i sve to stoji, ali htjela sam te vidjeti."

Izgledala je tako maleno kad bi mu se skutrila uz tijelo. Bila joj je potrebna njegova pomoć. Samo je s njim mogla krenuti dalje jer joj je davao upravo toliko snage i hrabrosti. Njegova utjeha bila je drugačija i zato se tako brzo vratila kako bi bili jedan uz drugoga. Jedva su se vidjeli od kako je oslobođen iz pritvora i tim joj je još više nedostajao.

"Razumijem, ali trebala bi se vratiti u stan, u redu? Naviknut ćeš se s vremenom. Poslat ću ti odjeću i stvari preko Gila. Ne moraš brinuti oko toga."

Crte lice bile su mu u potpunosti ravne, izgledao je rezignirano kad ga je pogledala pospano.

"Uzet ću samo par majica i hlače kad budem odlazila. Bit će dovoljno dok se ponovno ne vratim ovamo."

"Uzet ćeš sve." Oči su mu zračile kad je okrenuo ton u duboku skalu, "Samo ne večeras. Kao što sam rekao. Gil će ti dovesti sve stvari sutra."

"Sve moje stvari? Zar i ti ideš nekamo?"

"Ne. Ostajem ovdje."

Čelo joj se naboralo, "Zašto ja moram otići sa svim stvarima?"

"Jer sam ja tako rekao."