An Injury

Neymar

Bio je četvrtak i ulice Belo Horizontea drhtale su od očite fatamorgane. Bilo je izrazito vruće, nebo je stajalo nepomično u svojoj kraljevskoj, zasljepljujućoj vedrini, bez ijednog jedinog oblaka. Bilo je sparno, vlažno i neopisivo nepodnošljivo vrijeme, ne toliko nepodnošljivo za trčanje i napor koliko za disanje.

Stadion je bio pun vjerojatno do zadnjeg mjesta, ljudi su bili neobično sretni i uzbuđeni iako utakmica i nije bila od prevelike važnosti. Za vrijeme te utakmice, Fred je bio na klupi kao zamjena i nikome nam to nije odgovaralo. Oscar i Marcelo neprestano su čavrljali i raspravljali o tome kakva će sada biti organizacija igre bez jednog od najvažnijih igrača, Thiago je samo sjedio na podu s upitnim izrazom na licu, a David me čak pitalo mislim li već jednom poduzeti nešto.

Ali, nisam. Trener se ipak, u svakoj svojoj suludoj odluci i naredbi, morao poštovati, koliko god bio u krivu i koliko god mi to vidjeli i poželjeli promijeniti.

Sjećam se drugog poluvremena. Bila je 73. minuta i Fred je trebao ući na igralište. Lopta je bila u mojim rukama nakon što mi ju je Oscar dodao. Sjećam se da sam je bacio u zrak, ne više od sebe, i čekao da mi padne na stopalo ne bih li je počeo udarati. Zaustavio sam pogled ravno ispred sebe gdje su se Scolari i Fred prepirali. Lopta je pala na pod pored mene i svi su pogledi bili upućeni ravno u njih dvojicu.

Fred nije želio ući u igru. Bio je previše ponosan zbog toga što nije bio u početnoj postavi i njegovi su iskompleksirani osjećaji izlazili na površinu. Ponovno je sjeo na svoje mjesto i ostavio cijelo društvo u potpunom čudu. Scolari je stajao na početku reda gdje su sjedili ostali igrači. Znao sam da će poludjeti. Sjećam se kako je prstom pokazivao na igralište i tjerao Freda da uđe unutra dok smo svi blijedo zurili u njih. Sudac je već polako gubio strpljenje i svašta se moglo dogoditi tog trenutka.

Gledao sam u prizor ispred sebe s nevjericom kao i svi ostali koji su se tamo nalazili. Napetost je harala kao kakva bolest i kosila nas jednog po jednog. Sjećam se da sam čvrsto stisnuo zube u jednom trenutku, stiskao ih snažno čak i onda kad su počeli pucketati i vrištati, a onda je vrućina uskoro počela nemilosrdno udarati u moje čelo, u moje oči i nadlaktice što sam dulje gledao u Freda.

Znoj je kapnuo u kutak mojih usana kad sam bacio loptu sa strane i brzim korakom stigao izvan igrališta. Prsa su mi se dizala i spuštala nevjerojatnom brzinom. Fred je ustao ispred mene. Pitao me što izvodim. Podigao sam pogled na njega i znao sam što će se dogoditi. Gurnuo me i naredio mi da se vratim na igralište, zatim se moja šaka skupila i sudarila s njegovim obrazom. Nisam se ni snašao, a već sam bio povučen unatrag i bačen u svlačionicu.

Kasnije su mi rekli da sam dobio zabranu igranja nekoliko mjeseci.

* * *

"Maisa?"

Zapucketao sam prstima ispred njezinog lica. Sjedila je nepomično na kauču u dnevnom boravku i gledala ispred sebe u ugašen televizor.

"Oprosti. Zamislila sam se."

"Zamislila? U čemu to?"

"U ničemu bitnome." Mahnula je rukom.

"Činiš se kao da se bojiš nečega."

Progutala je nervozno začuvši što sam rekao. Kladim se da su joj se dlanovi znojili, sudeći po tome koliko često ih je trljala uz noge. Osmjehnula se na silu, vidjelo joj se u obrazima.

"Zar se moram?"

"Ne, ali ne daješ mi puno izbora. Izgledaš kao da si vidjela... Ne znam, ubojstvo."

"Zaista tako izgledam? Oh, ne, dobro sam, ali ovdje je lijepo." Okretala je glavu, "I toplo."

Noge joj više nisu bile grčevito skupljene i rukama nije trljala nalaktice kako bi se ugrijala. Stao sam ispred nje, prekriživši ruke na prsima. Nije se usudila pogledati me.