An Injury

4 AM

Gospođa Netto živi u gradu, u jednoj od kuća koje imaju glomazne metalne ograde s pravilno isklesanim vršcima i lijepo uređenim grmljem i čija su dvorišta veća nego nekoliko desetaka naših, a puteljci, vrtovi i prozori prepuni cvijeća.

Mama je radila kod nje desetljećima, a David i ja smo je s vremenom zamijenili kad više nije mogla raditi. Istina je da je ponekad bilo naporno, koji posao nije, no Joana Netto se zaista nije bojala dati više no što je trebala.

Ostala sam sjediti na krevetu obuhvativši se rukama oko koljena. Mama i David spavali su kao da je to jedina stvar koju imaju u životu. Barem je zvučalo tako.

Poželjela sam se udariti šakom ili udarati glavom o zid koliko me Neymarova pojava grizla.

Razmišljala sam o identičnim stvarima tisuću puta u minuti i opet ih nisam razumjela, brojala sam sate od iznemoglosti, vrlo brzo došla do onih kritičnih četiri ujutro kad je zora već rumenila crno nebo, baš uz horizont, gdje ocean nije mogao izbjeći da se i on raskrvari, a ja sam i dalje sjedila na rubu svog kreveta.

Noći zaista jesu čudna stvorenja koja te pojedu ako ne sklopiš oči i zaspiš. Grickaju te i kradu iznutra, dio po dio, ubiju te sedamdeset i tri puta i isto te toliko puta zakopaju i izbrišu. I, iako pogineš, budeš izmrcvaren i pojeden, ujutro ponovno staneš i tako mrtav živiš.

Zaljuljala sam se nekoliko puta te spustila stopala na pod. Uzdahnula sam osjetivši lagodan, svjež zrak kako zuji mojim nosnicama i dolazi do mozga gdje su misli kipuće i dalje vrvjele.

"S kim ti razgovaraš?"

Tijelo mi se trznulo unazad uplašivši se Davida koji se odjednom stvorio ispred mene, "Prestani. Cijelu noć nisam spavala."

Uputula sam se u kuhinju, slijedili su me pospani koraci.

"Naporna večer? Dugo te nije bilo."

"Kako to misliš, dugo? Vratila sam se brže nego što sam valjda stigla tamo."

"Jesi li uopće bila na tom treningu? Ovako i onako zbog ozljede ne možeš i ne smiješ raditi puno toga." Naslonio se iz kuhinjski ormarić, gledajući me znatiželjno.

"Naravno da sam bila. Znaš da ih nikada ne propuštam. Ali brzo sam krenula kući ovaj put. Lupe i Justo su me istjerali zbog ozljede čim sam kročila tamo."

Smješkao se, "Mora da si se onda po putu kući negdje na veliko zaustavila."

Namrštila sam se, "Nisam. Gdje bih se mogla zaustaviti?"

David je slegnuo ramenima, trepćući poput djeteta, "Ne znam, Maisa. Ti meni reci."

"Jesi li ti normalan? Kako ti može tako nešto pasti na pamet?"

"Pa zar nije tako?"

"Ne. Znaš da nemam vremena za takve stvari."

"Ne znam. Zato sam i pretpostavio da si možda --"

"Nisam."

Zašutio je na trenutak, "U redu. Loša pretpostavka. Oprosti. Gnjavi li te onaj Justo još uvijek?"

"U zadnje se vrijeme jako posvećuje plesu i koreografiji, a i pričao nam je neki dan da mu Nala stvara probleme."

"Zar nije ona otišla baviti se modom u São Paulo nakon što ju je onaj tip zamijetio? Sjećaš se kad smo prolazili kraj Tijuce? Bio je neki modni, ili kakav već, događaj u to vrijeme koji je Nala morala vidjeti." Zakolutao je očima.

Nala je oduvijek imala neku posebnu stvar za modu i odjeću. Njezini i Justovi roditelji bavili su se preradom kakaa i imali su nešto više novaca nego ostali. Nala je često znala uhvatiti priliku kako bi si priuštila skuplju odjeću i obuću, iako joj roditelji to nisu dopuštali, i znala bi zbog toga ulaziti u svađe s njima. Jednom je zbog toga pobjegla. Sjećam se da ju je Justo našao na najbližem autobusnom kolodvoru. Rekla je da više nije mogla podnijeti uskraćivanje sna. A onda se jednog dana sve promijenilo.