An Injury

Maisa

"Ne bojim se." Promucala sam s drhtajem u riječima te bila prisiljena progutati ogavnu tekućinu u svojim ustima, "Nemam se čega bojati."

"Ne izgledaš mi baš opušteno. Je li to zato što sam spomenuo njega? Ili se bojiš jer sam ti ovako blizu. Nisi navikla na malo nježnosti? Ne moraš me se bojati. Nemoj previše razmišljati o onome što se može dogoditi. Opusti se."

Njegove prepone bile su cijelo vrijeme oslonjene uz moj kuk, a dlan je sada držao tek milimetar iznad moje trtice.

"Ne želim se opustiti! Želim ići."

Čini se da sam samo pogoršala situaciju jer u sljedećem trenutku nalazila sam se u njegovom naručju, u potpunosti. Dlanovi su mu bili spojeni na mojim leđima i padali polako prema mojoj stražnjici, usne su mu bile u blizini mog lica.

"Postaješ previše glasna."

Otpustio je jednu ruku s mojih leđa te prislonio dlan uz moju čeljust. Stisnuo me čvrsto i podigao mi glavu blago prema sebi.

"Prestani..."

"Ne bi se ponašala ovako da je to on, ha?"

"To nije... istina!" Zastenjala sam glasno, "Pusti me!"

"Ili što?" Nasmijao se, "Vrištat ćeš? Zvati Joanu? Probaj." Zaprijetio je.

"Prestani, molim te. Nemam pojma o čemu govoriš i zašto spominješ Neymara u takvom kontekstu. Nemam ništa s njim i ne znam što se događa među vama."

"Zaista?"Digao je obrve vragolasto, približio je glavu mojoj, držeći me još uvijek čvrsto oko brade, "Trebala bi biti dobra curica i pitati ga onda kada misli objasniti što je točno pokušavao učiniti s  prijetnjama kad se ponovno vidite. Moja sestra i ja postajemo nestrpljivi."

Kapci su mi se raširili i vid postao zamagljen, "Ne zanima me to."

"Možda bi te trebalo. Da vidiš njegovo pravo lice."

Usredotočio se pogledom na moj vrat. Imala sam osjećaj kao da sam prestala disati dok je približavao lice mojoj koži.

Toplina njegovog daha uskoro je zatvorila prostor između mog vrata i njegovih usana kad ih je prislonio uz moju kožu.

Uhvatila sam trenutak tišine i odlučila uložiti svu snagu i odgurnuti ga od sebe. Lice me zapeklo kad mu je dlan grubo skliznuo s moje čeljusti.

Noge su mi bile ukopane u tamni lakirani laminat od samog početka. No, sada kao da su letjele, ostavivši iza sebe samo gorčinu.

Okus krvi u mojim ustima samo je pojačavao osjećaj jada i gađenja dok sam trčala glavom bez obzira. Ne znam jesam li ga više osjećala prema sebi ili njemu.

Nisam smjela plakati. Ne bih mogla prestati. Ne bih se mogla dovesti u red. Što bi to onda govorilo o meni? Da sam slaba? Da se ne mogu kontrolirati? Da sam osjetljiva i da pretjerujem? Gdje je uopće bila granica pretjerivanja kad vas netko uplaši i podsjeti na najveće mane postojanja ženskog bića? Zar sam se trebala pretvarati da mi se svidjelo? Opustiti se i uživjeti kao što je on sam to tražio?

Skočila sam kroz tri stepenice nagnavši se u brz korak. Svježina se sudarala s mojim licem i golim rukama, ostavljajući osjećaj vlage na koži.

Zgrabila sam bicikl naslonjen uz čempres odmah kraj dvorišnih vrata. Izgledao je usamljeno onako potrganog sloja kože na sjedalu, a ni nosač tereta nad stražnjim kotačem nije izgledao bolje.

Izašla sam na ulicu i bez imalo se razmišljanja, u panici, ovaj put spustila u dol.

Četvrt Méier nije se nalazila među pet, pa čak ni među deset najbogatijih područja u gradu. Bila je smještena sigurno pola sata biciklom od mjesta gdje sam ja živjela, no najčešće je to ispadalo više zbog prometa ili jer bih srela nekoga poznatog usput. Bila je to ugledna četvrt, naravno, i bila je dom mnogim stambenim zgradama, tvrtkama i visokim školama koje su se mogle vidjeti s viših dijelova moje favele. Rezidencije su, s druge strane, bile nešto izoliranije. Većina njih nalazila se unutar gušćih predjela šuma, no još uvijek dovoljno blizu gradu gdje je, pretpostavljam, većina ljudi i radila.