An Injury

Helpless And Hopeless

Probuditi se i živjeti dan normalnim tempom nije bilo teško. Eventualno je to bio problem ako vam se baš nije dalo izlaziti iz udubnog, vjerojatno vrlo toplog brloga jer je tijelo zahtjevalo da ostanete ležati.

Spustila je stopala na hladan laminat, skenirajući sobu u nježnim pogledima. Sve što je vidjela činilo ju je nekako sjetnom i tmurnom jer sve je to pripadalo njemu. Osobito mjesto na kojem je spavala. Bila je uvjerena da je preferirao lijevu stranu kreveta jer njegov miris tamo je bio puno intenzivniji, a i jastuci su bili mrvicu tvrđi i tanji od onih na desnoj.

Iako se osmjehnula na fotografiju Neymara s majkom i sestrom, jedina koju je vidjela u cijeloj kući, Maisa se osjećala kao da joj nedostaje zraka.

Tek je uspjela stati na noge i skupiti snage kako bi krenula i uputila se prema stepenicama.

Ušla je u dnevni boravak, ugledavši Gila kako hoda uokolo sa šalicom nečega što je bilo upravo skuhano, sudeći po količini pare koja je izlazila na vrhu i njegovoj grimasi nakon što se opekao.

Pogledi su im se sreli u trenutku kad je Maisa odlučila poželjeti mu dobro jutro pa je umjesto toga samo klimnula i nastavila svoj put unaprijed. Gurnula je pritvorena vrata, pazeći da bude tiha te pažljivo ušetala u sobu. Približila se krevetu te se nagnula iznad Neymara koji je spavao na boku, okrenjen prema njoj i blago spuštene glave prema prsima.

Osmjehnula se načinu na koji mu je dlan bio savijen pred licem. Pomilovala ga je, osjećajući hrapavost i gustoću dlačica njegove brade na svojoj koži. Sasvim isti osjećaj imala je i onog dana u bolnici, kada su im se usne prvi put dotakle. Škakljalo ju je, ali godilo, i voljela je tu sitnicu iako bi ga zaista vrlo rado vidjela obrijanog.

Opustila je sada laktove i približila glavu njegovom licu. Njegova mirnoća, njegov zanosan spokoj i tišina, samo su je dodatno ohrabrile da mu se približi još više i pritisne mu jedan malen poljubac na obraz. Osmjehnula se kad ga je pogledala. Nije se ni pomaknuo. Bilo joj je simpatično kako ju je sinoć tražio da ga poljubi, a sada, kada je to učinila iako prijateljski, nije bio budan.

Maknula se u stranu, promotrivši ga još jednom prije nego izađe i napusti ga. Plahta ispod njega nije bila izgužvana, no isto se nije moglo reći za tanak pokrivač. Neymar ga je zagurao prema svojim stopalima te tako ostao izložen ugodnoj sobnoj temperaturi. Gornji dio tijela bio mu je u potpunosti gol.

Velike crne modrice nastanile su se kod njegovih trbušnih mišića, zakamuflirajući se tu i tamo zbog Neymarove tamne kože s kojom su se stopile. Bicepsi su mu odmarali, lijepo oblikovani u sjeni koja je padala na njega i naglašavala određene dijelove tijela. Na prsima mu nije sjajio zlatni lančić niti na prstima prstenje. Sat kojeg je često kapčio oko zapešća sada je bio na noćnom ormariću uz krevet-razbijenog stakalca i krvave metalne kopče.

"Spava." Prošaptala je nakon što je ponovno ušla u dnevni boravak.

"Nije se uopće budio cijelu noć. Provjerio sam nekoliko puta i nije se ni pomaknuo. Spava u istom položaju od kako si ga jučer ostavila samog. Wesley ga je valjda dobro nafiksao tabletama."

Stala je ispred kauča nasuprot Gilu, "Bio si budan?"

"Cijelu noć. Gledao sam filmove i pijuckao kavu u slučaju da mu nešto zatreba."

"Trebao si mi reći. Mogla sam ostati budna s tobom ili smo se barem mogli podijeliti pola pola tako da se i ti odmoriš."

"To nikako. Tebi je san bio potrebniji više nego meni koji sam jučer prespavao cijeli dan. Ne bih ti dopustio da se umaraš još više, a ni on se ne bi baš složio s time."

Pokazao je glavom prema sobi, osmjehnuvši se.

"Gdje je Jô? Nije ti barem on pravio društvo?"

Gil je odložio šalicu na stakleni stolić, lutajući pogledom uokolo, "Nije mi pravio društvo, ne. Bio sam sam."