An Injury

I Thought It Was Vodka, but It Was You

"Sranje."

Pokušavao sam je odgurnuti od sebe kako se ne bi oslanjala jer zbog mojih smo neočekivanih bolova i slabosti mogli oboje pasti, no čini se da nije imala osjećaj što sam ovdje pokušavao. Čini se da me nije ni čula zapravo.

Budući da se Maisa bila previše opustila, jednom sam je rukom lako mogao uhvatiti oko struka.

Iz nekog sam se razloga ponadao da će joj to zasmetati, da će me možda odgurnuti, da će mi možda reći da je pustim ili da će učiniti bilo što slično samo kako bi me se riješila. Tako bih se barem uvjerio da je koliko toliko znala što se događa oko nje i da bi u nekoj ekstremnoj situaciji bila dovoljno snažna da pozove pomoć. Ali pogriješio sam. Nije imala pojma.

"Neymar?" Promrmljala je nerazgovjetno, "To si zaista ti? Uspio si doći?"

Uskliknula je raširivši krvave oči od silnog uzbuđenja što me prepoznala i što sam bio ovdje, glas joj je bio promukao i prigušen.

Nije ni shvatila da sam ja taj koji ju je uhvatio i držao cijelo ovo vrijeme pa čak i ako sam je dozvao po imenu nekoliko puta. Nije znala sve dok nije digla pogled u mene i vidjela mi lice. Kako je samo lako onda mogla naletjeti na nekog kretena i pasti u njegovo naručje.

Ja je mogao biti bilo tko.

"Ne bih baš volio požaliti to, ali —"

"Gdje si bio do sada? Propustio si tako dobar provod. Upoznala sam toooliko ljudi."

Povisila je ton zavukavši riječ kad se jednom rukom ovjesila oko mog vrata poput vješalice, a drugu raširila u stranu pokazavši oko sebe.

"Slušaj me. Znam da će ti ovo biti prilično teško učiniti —"

Zaustavio sam se osjetivši lagano podrhtavanje uz bočni dio svog tijela.

Pogledao sam u nju kako je još uvijek bila visjela oko mog vrata i drugu ruku držala raširenu u zraku kao da je padala s neba u beskonačnost. Vidio sam da se smješkala i ljuljala kao da je čula neku glazbu, neki orkestar dostupan samo njoj, čak je i pjevušila nešto što nisam razumio. Oči su joj za to vrijeme bile sklopljene, a glava blago zabačena unatrag. Izgledala je kao da upravo ima jedan od svojih nastupa u svojoj glavi.

Zatresao sam lagano ruku u kojoj sam je držao kad je otvorila oči i pogledala u mene razigrano.

"Što je?"

"Mogu li te zamoliti nešto?"

Gledala me još uvijek dignute obrve, pijano zbunjeno, "Dap. Bilo što. Što god ti srce poželi."

Zamahnula je glavom i zafrknula slobodan dlan koji joj je malo prije bio u zraku, a onda taj isti dlan postavila iza uha kako bi mi dala do znanja da imam svu njenu pažnju.

"Hoćeš li me sigurno slušati? Ako nećeš, neću se ni truditi."

"Što ti misliš tko sam ja? Naravno, da ću te slušati. Sad si me to pitao k-kao da te nikada ne slušam."

Nasmijala se, a onda je popustila stisak oko mog vrata i vratila se u prvobitan položaj tako da joj više nisam vidio lice.

"Zamolio bih te da se udaljiš malo, uspraviš i pogledaš me."

Nije bila u stanju stajati sama. Očajnički joj je trebao oslonac sudeći po tome kako je bacila tijelo uz moje i zbog toga sam se čudio i pitao kako je uopće dospjela doći čak ovamo u takvom stanju. Iako sam tu parkirao automobil kako bih izbjegao gužvu kod trga, ako malo bolje pogledam, trg na koji sam trebao stići nije bio baš tako blizu. Maisa je prošla dobar komad puta u ovakvom stanju što nije baš utješno i pohvalno.