An Injury

Oh, the Mistakes

Naglo sam otvorio oči začuvši iritirajuće zujanje sa svoje desne strane. Zgrabio sam mobitel koji je gotovo pao s ormarića i prislonio ga na uho

"Pazi tko se odlučio javiti napokon. Gdje si? Pustit ću korijenje tu pred ulazom. Pusti me unutra. Zaboravio sam ključeve."

"Gil?"

Nakašljao sam se riješivši se tako jutarnje hrapave promuklosti te se laktom oslonio o podlogu ispod sebe, svjež zrak prevalio se preko mojih prsa.

"Ne, zovemo iz pogrebnog poduzeća. Da, ja sam. Tko bi drugi bio? Zar ne čuješ da udaram po vratima?"

"Kod mene si?"

"Dolje sam već nekih 20 minuta. Što je s tobom? Ograda ti je otključana bez postavljenog alarma, ne javljaš se, ne reagiraš. Od kad uopće spavaš ovoliko dugo?" Gil je pitao nestrpljivo, "Jesi li bolestan?"

"Koliko je sati?"

"Prošlo je pola 10. Hoćeš li sići sada i pustiti me unutra ili da odem?"

Zgrčio sam se. Krevet je bio neobično mekan, a previše gusto napunjenih jastuka zabadalo se i prekrivalo moje tijelo. Nikada nisam volio mnogo jastuka na krevetu, stoga mi ni nije bilo jasno odakle su se stvorili. Raširio sam kapke u čudu i digao se naglo, prošavši očima po potpuno nepoznatoj sobi kad sam shvatio gdje sam.

"Sranje!" Povukao sam plahtu sa sebe u stranu te shvatio da sam u potpunosti gol.

Prošao sam prstima živčano kroz kosu kako sam se polako vraćao u stvarnost, moje lice bilo je ukočeno i imalo je osjećaj kao da je ranjeno.

Pridržao sam mobitel ramenom. Okrenuo sam se oko sebe nekoliko puta kad sam napokon ugledao odjeću na podu ispod hrpe malih i srednjih jastuka nedaleko od kreveta.

"Nisi valjda—"

"Jesam. Vidio si kamo sam otišao jučer i s kime." Prekinuo sam ga.

Stanka je nastala u djeliću sekunde.

"To nije baš najbolja stvar koju sam mogao čuti danas."

Uzdahnuo sam teško prisjetivši se umjetnih nokata na svojim prsima. Osvrnuo sam se na pod te stopalom prema sebi povukao tenisice koje su neuredno bile zagurane ispod kreveta, preko njih bačene bokserice i hlače.

"Što bih sada trebao učiniti? Ne mogu se vratiti u prošlost. Gotovo je."

Uzdah se pojavio i s druge strane linije, "Dobro. Ovako ćemo. Prvo se smiri i vrati se doma. Nećemo razgovarati o tome preko mobitela, a kad se vratiš ćemo smisliti nešto. Hoćeš li da te ja pokupim ili učinim nešto drugo možda?"

"Ne. Dolazim, samo da se obučem. Vidimo se uskoro."

Mojim se riječima linija prekinula, ostavivši iza sebe samo iritirajuću jeku bipkanja. Ogledao sam se uokolo još jednom. Pogled mi je pao na izgužvane bijele plahte i par jastuka koji su neuredno bili razbacani po podu. Ženskim stvarima, sitnicama kao što su prsten, narukvica, ruž pa čak i miris, nije bilo ni traga i zbog toga sam imao osjećaj kao da se ništa nije dogodilo. Podigao sam uneređenu košulju rasprostranu ispod dva jastuka te ju navukao na sebe bez da sam se uopće zakopčao. Brzo sam se obuo, ugurao mobitel i novčanik u džep te izletio van preko stražnjeg ulaza gdje je na parkiralištu stajao samo moj automobil i nečiji crni SUV.

Sjeo sam unutra uguravši ključ u namjenjen mu otvor pored volana, okrenuo ga na što je motor zapredao te tako ubio jutarnju mirnoću i tišinu. Nisam ni primijetio da su ulice bile u potpunosti mokre sve dok u jednom trenutku nisam projurio kroz oveću lokvu usred grada i tako gotovo istuširao dva momka na uglu uz semafor. Nisu se okretali ni psovali koliko sam vidio kroz retrovizor. Nebo nije bilo klasično jutarnje, onako žućkasto i bijelo s puno jasnoće, s puno svijetla. Sličilo je više zalasku nego izlasku sunca. Bilo je obojeno u pastelnu sivo-plavu i ljubičastu, oblaci su izgledali poput nakupina maglice crvenih gorućih rubova, a tri su aviona iza sebe ostavila bijele crte koje su se u jednom trenutku susrele i u potpunosti raspršile. Bilo je samo jutro i izgledalo je kao da se svijet upravo rušio.