An Injury

Chile

Osjećaj strujanja tople kave niz grlo u rano jutro bio je jedan od divnijih osjećaja — osobito ako ste se probudili bezvoljni ili, u mom slučaju, bili prilično bolesni i tražili nešto što bi vas ugrijalo te održalo koliko toliko prisebnim.

Izgleda da su se žene ovaj put zaista dokazale i utemeljile svoje znanje u detektiranju prvih simptoma prehlade. Nisam im mogao uskratiti niti opovrgnuti tu privilegiju čak i da sam htio.

"Još uvijek mislim da bi trebao otići kod nje i porazgovarati o tim pismima, pokušati saznati nešto više. To bi bila prilika da vidiš kako razmišlja i kako će uopće reagirati kad joj sve ponovno spomeneš. Možda tijekom razgovora izvrne vlastite riječi i tako se uhvatiti u zamku."

"Nema šanse." Odmahnuo sam glavom, osjetivši pritom blagu vrtoglavicu, "Ne želim je poticati na dodatne aktivnosti oko mog života. Uplela se sasvim dovoljno."

"Ali, to je najbolja prilika za rješavanje situacije. Moramo udariti ravno u središte gdje je sve i počelo ako želimo da to završi čim prije."

"Slušaj, imao sam dovoljno sreće što mi se nije javljala nakon svega ovih par tjedana. Ne želim se vidjeti s njom, koliko god korisno to bilo. Pokušat će me isprovocirati i nikamo nećemo stići. Uvijek je tako."

"Zato moraš preuzeti kontrolu nad situacijom i ne dopustiti da se išta slično dogodi." Pogledao me, "Rado ti pomažem, kako u svemu tako i u ovome, ali više ne znam što poduzeti. Imam osjećaj kao da ću se vratiti na početak što god učinio i gdje god pokušao saznati nešto novo. Vrtim se u krug."

Klimnuo sam nezadovoljno te srknuo gutljaj ugodno vruće kave, izraz mog lica hladan i umoran, upravo savršeno dostojan onome kako sam se i osjećao. Grlo mi je bilo nadraženo, kapci teški, a udovi slabi, gotovo beživotni kao da ih je netko izudarao dok sam spavao.

Nikada se nisam osjećao ovako nespremno za preživjeti dan koji je bio ispred mene. Najradije bih ponovno legao u krevet pa makar i ne spavao, samo kako bih se udaljio od svega i mirovao.

"Već si mi rekao o tome neki dan na treningu i znam da je situacija takva. I ja se osjećam u potpunosti isto. Kao da nema izlaza. Što je najgore, ponestale su mi zamisli i planovi po kojima bih se ravnao. Svakim danom jedno te isto. Bez promjena, bez poboljšanja, bez rješenja, ali—"

"Ali još uvijek te muči i još uvijek pokušavaš saznati nešto novo."

Klimnuo sam umorno, "Mučit će me tako dugo dok ne doznamo što se točno zbiva. Ne želim se nalaziti usred nečega što me se ne tiče, još manje usred nečega što nisam skrivio. Njih su me dvoje dovoljno vukli kroz šikaru i blato zadnjih nekoliko tjedana i to me užasno jako živcira, osobito jer sam Veysela smatrao jako dobrim prijateljem. Od nje bih još i očekivao slično sranje, ali od njega...nikada."

"Ponekad ti najbliži ljudi zadaju najteže udarce. Ne bi ni očekivao to niti bi ti bilo na kraju pameti, samo," Pogledao me sjetno, "bojim se da ti već znaš kakav je osjećaj iz prve ruke."

Stao sam sa svime na trenutak, fiksirajući pogled na pod. Sklopio sam kapke u jeci Gilovih riječi koje su mi nemilosrdno prolazile glavom.

"Imao me tko upoznati s time." Ironizirao sam, "Čini se da su moja leđa odlična meta za zabijanje noževa. Nadam se da ti ne planiraš nešto slično."

"Molim? Nema šanse." Osmjehnuli smo se obojica, "Oko toga ne trebaš brinuti."

"Nadam se da si u pravu jer, trenutno, ti si jedini na kojeg mogu računati i kome vjerujem."

Promrmljao sam osjetivši kako se hrapavost postepeno vratila u moje grlo zbog čega sam uzeo veći gutljaj tekućine iz šalice u mojoj šaci.

Gil me pogledao i sam način na koji je to učinio govorio je da imam njegovu potpunu potporu i povjerenje. Bio je samo jedan od par osoba kojima bih lako dao vlastiti život na čuvanje bez oklijevanja. Bio mi je brat u svim pogledima.