An Injury

In This Shirt

Začula sam glas iz hodnika te otvorila kapke odjednom u potpunom čudu, osjetivši dašak muškog mirisa.

Bojala sam se pomaknuti i mišić, bila sam toliko ukočena, zatečena i vjerojatno bih i ostala u istom položaju da pritisak Neymarovog tijela nije popustio. Stajao je s moje lijeve strane i pružio ni ruku da ustanem.

"Kada misliš krenuti kući?"

Neymar i ja oboje smo se okrenuli prema vratima gdje je stajao David.

Izraz lica automatski mu se promijenio u oduševljenje, a velik sjaj u krupnim očima teško da bi sakrio i da je pokušao. Iako su se njih dvojica već vidjeli one nesretne noći, David je svejedno bio obuzet nevjerojatnim uzbuđenjem što ponovno vidi najveću zvijezdu našeg podneblja ovako blizu sebe.

Neymar je, izgleda, uvijek tako djelovao na ljude. Znam taj osjećaj iz vlastitog iskustva i, iako mi je bilo teško priznati si to u početku, bilo je još teže zanemariti njegovu prisutnost i otvorenost.

"Što ima?" Neymar se oglasio.

Sama pomisao na što bi se dogodilo da je ušao samo nekoliko sekunda ranije, držala me nervoznom.

David se pomaknuo iz statičnog položaja i odmah stigao do Neymara, gotovo trčećim korakom, pruživši mu ruku i pozdravio ga udarcem po lopatici kao što su dečki to već radili.

"Što ti radiš ovdje? Ja... Oh, čovječe, nisam se uopće nadao da ću te ponovno vidjeti u životu. Nemojte me više nikada dočekati ovako nespremnog."

Neymarove su se usne opustile u osmijeh, osobito kad je David prislonio dlan na prsa i uzdahnuo duboko nekoliko puta zbog muškarca koji je stajao pred njim.

"Sljedeći put ćemo se dogovoriti unaprijed. Ne želim da mi se srušiš, ha?" Zahihotao se.

"Nemoj se šaliti." David je napravio grimasu, nasmijavši se, "Što radiš ovdje?"

"Oh, da, oprosti. Zaboravio sam da si me upitao... bio sam u prolazu pa sam navratio. Nisam posjetio Joanu već neko vrijeme, a jako volim ovo mjesto. Uostalom, morao sam dogovoriti nešto s tvojom sestrom tako da mi je bilo drago što sam je zatekao ovdje."

Pogledala sam ga, istog trenutka potresena načinom na koji me još promatrao. Šutjela sam kao zalivena, pokušavajući se riješiti znojnih dlanova.

"Ispričavam se onda. Nisam vas htio prekidati ako ste --"

"Nismo." Izletjelo mi je na što su me obojica pogledala. Davidov izraz lica govorio mi je da razradim ono što sam započela pričati, "Ovaj, nisi nas prekinuo... ni u čemu. Neymar je baš na odlasku."

"Razgovarali smo o Maisinoj ozljedi i daljnjem liječenju, odnosno pregledima kroz koje će morati proći u skoroj budućnosti."

"Zar se nešto promijenilo?"

"Sve je u najboljem redu. Trebao sam nekoliko sitnica kako bih znao riješiti neke stvari što se tiče papira i sličnih stvari. Ništa ozbiljno ili zabrinjavajuće."

"Misliš, kao... običan pregled i ništa komplicirano?"

"Tako je. Uvijek ista stvar sa svim liječnicima koje sam do sada upoznao. Pregledi, preporuke, savjeti. Ali, neka. Svaki pregled je dobrodošao. Potrebno joj je to ako želi ozdraviti bez nekih većih oštećenja ili posljedica. Imala je nevjerojatno mnogo sreće što joj kost nije pukla i što je u pitanju samo jedno rebro."

Zagrizla sam unutrašnjost usne dok su slike tog događaja bljesnule u mojoj glavi. Neymar me pogledao zbog toga što je rekao i na trenutak, na samo jedan kratak trenutak, bilo je vidljivo kako mu nije bilo svejedno.