An Injury

Greetings From the Past

U jednom sam trenutku gledao u njeno rame, očekivao da će se okrenuti prema meni napokon, ali, umjesto toga, stajala je statično poput kipa, onako siva i usamljena kao i ocean ispred nje.

"Ne želim razgovarati s tobom."

Nakašljao sam se promatrajući jedan pramen kako je klizio niz njeno rame i pao joj na leđa stopivši se s ostatkom kose.

Gledala je ispred sebe, u sivo plavetnilo kojem se nije vidio kraj, stajala je skromno i smireno, kao i onda kada sam je tek zapazio u ovoj visokoj travi, a ruke su joj jednako tako ležale isprepletene na prsima. Ne znam je li se tako temeljito isključila da joj je uspijevalo ne obazirati se na mene ili je samo našla nešto uzbudljivije u tmurnoj daljini, nešto što je samo njoj odgovaralo.

Pogledao sam trapavo prema svojim stopalima, osjećajući pritisak u jednom djelu unutar svoje glave.

"Došao sam ovamo s razlogom. Ne želim se prepirati ni oko čega."

"Znam da si došao ovamo s razlogom. Kako si me uopće pronašao?"

Plamtjela je kroz ono što je govorila, a ja sam bio gorivo.

Napravio sam korak naprijed, trava se izgužvala ispod mojih stopala.

"Izgleda da sam ovaj put imao sreće. Nisam se nadao da ću te zateći ovdje."

"Znala sam da ćeš doći. Ali, uzalud mi, zar ne? Ovdje si svejedno."

"Moramo razgovarati."

"Znala sam i da ćeš htjeti razgovarati sa mnom. Bilo je samo pitanje vremena."

Ukosio sam glavu zbunjeno, "Kako to misliš?"

"Kad sam jučer izašla iz automobila, pitao si me što nije u redu, a ja sam ti rekla da je sve kako treba biti."

"Ali, nije bilo."

"Rekli su ti što se dogodilo. Osjećam to, inače ne bi bio ovdje."

Klimnuo sam iako me nije gledala, "Jesu, rekli su mi. Zapravo, Gil je progovorio."

"Sjećaš li se onoga dana u restoranu kada si nas zatvorio u sobu?" Upitala je u potpunosti razočarano i svladano.

Bila se okrenula prema meni, polako i nesigurno kao da je tek radila prve korake, njeno lice bilo je crvenkasto, a oči natečene i sjajne. Gledao sam u nju i ona je gledala u mene. Sve se vidjelo na njezinom licu. Bila je rastrgana u mislima.

"Jesi li me htio poniziti?"

"Trebala mi je tvoja pomoć tog dana. Da, mogao sam to riješiti sam, ali tada bi stvari izgledale drugačije. Shvaćam da sam ti trebao objasniti prije nego što sam išta poduzimao. Nisam znao da ćeš toliko ozbiljno shvatiti cijelu situaciju."

"Ne razumiješ. Bojim se."

"Bojiš se da ću ti ponovno učiniti nešto?" Pokazao sam na sebe.

Uspravila se odjednom ne bi li se spremila za govor kako je priličilo, uhvatila je rub majice kod svog struka te ju povukla prema dolje. S tim su se potezom dvije bore, koje valjda nije dobro izglačala ovog jutra, baš ispod njenih grudiju, izravnale na trenutak i učinile da izblijedjela smeđa boja njene majice postane mekana i potpuna.

Nije gledala u mene više. Umjesto toga, pasla je oči u jednom drugom smjeru, kao da je tamo tražila energiju i hrabrost koje su joj ponestale uz sve ono što je bila izgovorila do sada. Bilo je očito da je razmišljala, a onda je ipak skrenula očima na mene skrenula nedvojbeno bijesno i tužno.

"Ne." Prošaptala je.

"Nego? Što je onda? Radi li se o meni?" Ustrajao sam.

"Da. Radi se o tebi. Zar ne vidiš?"