An Injury

Hands of Judgement and Pleasure

"Žao mi je što vas prekidam. Vidjela sam da... se spremate nekamo."

Maisa je stajala usred ureda, mala torbica visjela joj je iz dlanova dok se nervozno postavila na prste pa ponovno spustila. Tjeskoba joj se mogla vidjeti u izrazu lica. Zadnje što je htjela jest prekidati nekoga u nečemu. Osobito Costu za kojeg je znala da je imao previše toga na pladnju.

"Pričekat će me. Drago mi je što si se javila. Molim te, sjedni."

Usne su joj se blago razvukle u malen osmjeh, "Nisam se osjećala sigurno preko telefona. Htjela sam riješiti ovo u četiri oka. Neću se zadržavati. Osim ako smatrate da bude potrebno."

Costa je izvukao uredno pospremljenu stolicu ispred svog radnog stola. Razni dokumenti, rokovnici i papiri nalazili su se na drvenoj površini — nekolicina posloženi uredno na hrpama, ostali jedva sklapali kraj s krajem. Miris kave osjećao se u zraku, svjež i trenutan. Kao da je isparavao sa zidova, postojao u uokvirenim diplomama i slikama, u zastavi koja je stajala u kutu ureda, u policama s knjigama i dosjeima.

Prekrižio je noge, pogledavši na trenutak prema vratima pa u nju koja je sada sjedila ispred njega, ravnih leđa i ramena.

"Neymar je ostao vani, pretpostavljam?"

Klimnula je, "Neymar... radi previše toga kako bi mi udovoljio i zaštitio me, ali složili smo se da je najbolje da ovo obavim sama. Prošli su dani. Osjećam se bolje nego sam mislila."

"Drago mi je što sam dobio tvoj poziv. Znam da je sve naglo i svježe još uvijek, ali s obzirom na sve ti nam možeš najviše pomoći. Svaka riječ je dobrodošla."

Maisa je uzdahnula, pogledavši prema svojim koljenima i bedrima koja su bila stisnuta jedno uz drugo. Duge hlače prekrivale su joj već zacijeljene ogrebotine iako ih je uz modrice svejedno vidjela u mislima. Nije se tresla niti su joj se dlanovi znojli od nervoze. Jedino je primijetila da previše dugo šuti iz nekog razloga. Znala je odakle početi, samo joj je trebalo vremena da uhvati ritam. Biti u policijskoj postaji ponovno davalo joj je loš okus u ustima.

"One večeri kada smo se vratili kući, nakon što me Neymar spasio, znam da sam rekla da sam ispričala sve što se dogodilo. Pokušala sam. Ili sam barem mislila da jesam."

"Nisam očekivao da ćeš se odmah sjećati svega. Bila si u šoku."

Pogledala ga je snuždena, "Shvaćam, samo... možda je to unazadilo istragu? Možda je sada sve moglo biti drugačije."

"Nemoj razmišljati o tome na taj način. Svašta je moglo promijeniti situaciju i istragu, bez obzira na ono što ćeš mi reći. Već si učinila mnogo toga onda kada nisi trebala. Ono što ti se dogodilo nije jednostavno i podrazumijeva se da je ostavilo utisak na tebe. Ovdje si sada."

Izdahnula je, "Ne znam kako se to zbilo. I zašto. Ono što ću vam reći možda neće biti od koristi. Ali, mislim da je pametno reći vam."

"Naravno. Nastavi. Slušam te."

"Probudilo me rano ovog jutra. Nije imalo osjećaj kao da sam sanjala. Bila sam svjesna, odmah, da je to nešto što sam zaista čula te večeri. Calvo... se činio kao normalna osoba prije nego je situacija eskalirala zbog mojih poteza. Osim što je govorio zlobne stvari kao i uvijek, izgledao je i ponašao se smireno, obično. Donosio mi je hranu, brinuo se o meni na svoj način, nije me ozlijedio niti pokušavao ništa."

Costa je slušao pažljivo, "Kao što si već upućena, na mjestu otmice smo pronašli dokument s krivotvorenim podacima. Je li ti rekao nešto više o svom cilju?"

"Bilo ih je mnogo. Hrpa. Voljela bih kada bih se barem mogla prisjetiti imena mjesta koje je pisalo na papirima, ali... ne mogu."

"To je sasvim u redu. Nemoj se prisiljavati. Mora proći neko vrijeme kako bi kompletno došla k sebi." Smirivao ju je.