An Injury

Sudden Traffic Habits

Kad je došao red na mene i Zeferina, njegove su me ruke uhvatile oko bokova i podigle u zrak gdje me miris procvalog stabla jabuka odnio u sama crna nebesa i zvijezde koje su noćas izgledale izoštreno.

Doduše, ljudi koji su radili ovdje i organizirali cijeli događaj iznad nas su postavili nebrojivo mnogo lampica svih mogućih boja, pa čak i oblika, i te su se lampice nadmetale sa zvijezdama kao da su znale da večeras izgledaju ljepše.

Trg nikada nije bio krcatiji ljudima. Večeras su sve oči bile spremne za nas, na našu umjetnost, za naše pokrete. Večeras su te duše, one nježne a i one malo manje sentimentalne, bile na meti naše želje da ih povedemo u malo manje opasniju i ružniju stvarnost.

Ti su ljudi trebali eksplodirati s malo suosjećanja, s malo patnje iz sjećanja koja nisu mogli potisnuti u sebe i zaboraviti, s malo strasti iz njihovih osebujnih razmišljanja, trebali su osjetiti bol i veselje u istom trenutku tako da, kada počnu plakati, ne uspiju shvatiti jesu li to sretne ili tužne suze.

Zeferin, moj plesni partner, me ponovno spustio i okrenuo nekoliko puta kad sam se spustila sasvim do poda ispruživši desnu nogu u beskonačnost iza sebe. Stali smo nakon toga. Zeferin me pogledao klimnuvši mi u znak da smo dovoljno vježbali. Imao je pravo.

Od kako smo stigli i presvukli se, nisam provela ni sekundu mirna na mjestu. Dolazila bih do Zeferina svakih nekoliko minuta govoreći mu da bismo trebali ponovno provježbati. Već su nam presjedali isti koraci, ali morala sam raditi nešto ili bih drugačije poludjela.

Neymaru nije bilo ni traga i ja sam se našla razmišljati o tome usred posljednjih pola sata prije nego što sve zapravo počne. Usred zadnjih vježbi i dogovora sa Zeferinom ja sam samo klimala bez obzira na to jesam li se slagala ili ne. Nisam čak ni slušala što mi se govorilo. Morala sam misliti na to kako da se ne spotaknem ili ne udarim nekoga tijekom jednog od svojih okreta, a zapravo sam se pitala gdje je Neymar i zašto ga još nema.

Riskirao je svoj život jučer. Neymar nije bio takav, a ovo nije bila neka sapunica gdje se samo tako bacaš da bi spasio nekog. Mogao je poginuti, mogao je ostati nepokretan — da ne govorim da sam bila gotovo sigurna u to nakon što nije odgovarao ni micao se.

Sjećam se kada sam stigla kući. Neymar me ostavio na travnjaku pored ceste koja je vodila u moj kraj, kao što je i uvijek radio. Vozio se polako i nije mi se obraćao cijelim putem. Nitko od nas dvoje zapravo nije govorio, a ja sam se za to vrijeme uspjela riješiti krvi sa svoje kose i laktova. Oboje smo šutjeli sve do trenutka dok nisam morala izaći van.

Bio je ozlijeđen i uopće nije želio pokazivati to. Jedva je ustao sa zemlje čak i kad sam mu pomogla i nije se uspio ni uspraviti. Bojala sam se. Tako sam se bojala zbog toga.

Trčala sam niz šljunčanu cestu glavom bez obzira, htjela sam stići kući kako bih se osjećala sigurnom, a već sam se u sljedećem trenutku našla kako usporavam, a zatim stojim i plačem. Nisam mogla ušutkati glas unutar sebe koji se derao kako sam ja za sve kriva. Bilo mi je previše. Nisam shvaćala zašto je to tako djelovalo na mene. Bila sam tako uplašena i izgubljena, a nisam imala kome ispričati što se dogodilo.

Nitko nije mogao znati. Nitko nije smio znati.

"Doći će."

Stresla sam se osjetivši dodir na svom ramenu. Lupe je stajala kraj mene poluraspuštene kose i rumenih obraza, veličanstvena u svojoj maslinasto zelenoj haljini koja kao da je rasla iz njenih očiju jednake boje.

"Kako znaš da me to muči?"

"Poznajem te previše dugo. Ne možeš meni lagati. Sam je rekao da će doći. Nemoj se opterećivati time."