An Injury

Digitally Memorized

"Zanimljiva činjenica. Jeste li znali da ljudi većinom preferiraju otvorene kafiće sa širokim pogledom na more ili šume?"

Maisa je ukosila glavu, uzevši posljednji zalogaj kolača koji je Lupe donijela, "Odakle ti to sada?"

"Pročitala sam jednom u nekom časopisu čini mi se. Bio je članak o Anitti kad je bila u Meksiku pa je nešto spomenula o tome usput. Promatram stadion već nekoliko minuta i razmišljam kako ovaj kafić zapravo ima potencijala. Otvoreni je, na povišenom, pogled je odličan."

"Nije blizu ceste." Maisa je dodala, mrmljajući punih ustiju.

"Tako je. Zbog toga je uvijek mirno i nema buke. Justo, trebao si poduzeti nešto oko toga i unaprijediti objekat. Mogli smo privući Anittu ovamo s mojim genijalnim idejama pa bi pričala po novinama o ovom mjestu. Nije baš ekskluzivno mjesto na kakva je navikla, ali nitko ne kaže da se ne može. "

"Ne znam znaš li, ali kafić nije moj. Nije baš da mogu učiniti mnogo." Justo je dodao.

"Koga briga. Trebalo je samo početi od nekud i to je sve. Nitko nikada nije uspio bez da je započeo sam. Ti se barem razumiješ u matematiku i u... što si ono oduvijek želio studirati? Market - nešto? Nije li to povezano s biznisom?"

"To mi ne daje nikakvu prednost. Volio bih se baviti marketingom i voditi vlastiti posao, ali nikada nisam stekao potrebne vještine i svi znamo zašto. Iz istog razloga zašto svo troje imamo samo osnovno obrazovanje. Konobarim. Zadovoljan sam time."

"Zato ni nema nikoga. Od kako ti radiš ovdje, nema žive duše." Bacila je ruke u zrak.

"Matheus je tu. Možeš njemu pričati svoje ideje i maštarije. Možda ti pomogne dovršiti to što si zamislila." Justo se nacerio, pokazavši u kut kafića dok je brisao jednu od niza čaša.

"Stari Matheus je uvijek ovdje jer mu je ovo najbliži kafić. Nemoj se veseliti. Otišao bi i on svojim putem da ima kamo. Što misliš zašto nam je okrenuo leđa čim je ušao?"

"Jer je tebe vidio?"

Preokrenula je očima prije nego je išta rekla, "Ne, nego jer se boji da ćeš ga ubostim tim nosom u oko ako te slučajno pogleda."

"O, zaista? Pa tvoja kosa izgledao kao da se netko -"

"Društvo!" Maisa je zaurlala kroz smijeh, "Dosta. Ljudi će se početi okretati."

Lupe je prasnula u smijeh te udarila dlanom po šanku, iskreveljivši se po njemu, "Koji ljudi?"

"Hvala, Maisa." Justo je promrmljao.

"Što? Ozbiljna sam. Dečki koji su ušli malo prije mogli bi izaći prije nego su planirali."

Pokazala je diskretno na grupicu koja je neprimjetno ušla pod strehu i sjela odmah kod ulaza.

"U redu. Prestajem, evo. Ne bismo voljeli da kafić bude u potpunosti prazan." Lupe je digla glavu sa šanka, pogledavši u Maisu crvenih očiju, "Drago mi je što si napokon ovdje. Nedostajala si nam s takvim ispadima. Ovaj naš prijatelj konobar koji se ne usudi mrdnuti guzicom i ja nismo tako talentirani."

"Govori u svoje ime."

"Ušuti Justo."

"Zar sam bila toliko odsutna?"

"Dva tjedna? Prilično jebeno dugo za nas koji nemamo život ovdje dolje." Ugurala je kažiprst u otvor u šalici te pogledala u Justa uozbiljivši se, "Ali, s obzirom na sve što ti se dogodilo u zadnje vrijeme... Nemam se pravo žaliti. Drago mi je što si kod kuće. Neymarova otmica utjecala je na sve nas, osobito na tebe. Mogle su se dogoditi gore stvari."